ALBUM NAKON 22 GODINE

My Bloody Valentine: Vrijedilo je toliko čekati

Kasno ljeto 1989. godine nekolicina nas iz Zagreba provela je na prvom alter-rock izdanju festivala Reading. Jedan od glavnih razloga zašto smo vlakom potegnuli do Readinga bio je i nastup tada hipsterske irske dream-pop skupine My Bloody Valentine, izvana oštre poput šmirgl papira, iznutra meke poput najfinijih pralina. Perfektan psihodelični i shoegaze rock bend trenutka, baš kao i Spacemen 3. Nažalost, tadašnja djevojka kolege rock-kritičara Ante Čikare uobičajeno je kasnila na “londonski čvenk” pa smo Spacemen 3 propustili, a od nastupa My Bloody Valentine čuli zadnje dvije pjesme. Sjećam se samo lelujanja njihovih kosa na kiši nošenoj vjetrom i divnoj buci gitara. Bio je to jedan od koncerata za kojim i danas najviše žalim, a sličan je okus nedovršenosti imala i diskografska karijera My Bloody Valentine.

Nakon drugog albuma “Loveless” (Creation, 1991) stizali su hvalospjevi o postignuću koje se može mjeriti s ključnim albumima The Velvet Undergrounda, The Jesus And Mary Chain, Sonic Youth, Beach Boysa i Cocteau Twinsa, odnosno mješavini distorzirane gitarističke buke koja se preko potisnutih, ali ipak anđeoskih vokala razmazuje poput najfinije čokoladne kreme sa zaprženim orasima. Kritičari su se natjecali u hvaljenju benda za koji su vjerovali da na scenu 1991. godine donosi novu estetiku, gotovo koliko i Nirvana. Očekivani tržišni uspjeh je izostao, ali za utjehu je ostao utjecaj “Lovelessa” na niz kasnijih indie-rock bendova.

My Bloody Valentine do 1996. nisu snimili ništa pa su se razišli da bi se ponovo okupili 2007. godine. Najave novog albuma koji je publika čekala duže i od “Chinese Democracy” Guns N’ Rosesa bile su redom lažne sve do konca minulog siječnja, kada je pod navalom fanova internetska stranica benda (mybloodyvalentine.org) na kojoj je “m b v” objavljen, slično modelu objave “In Rainbows” Radioheada, više puta krahirala.

“m b v” ne donosi velike promjene u odnosu na “Loveless” i čini se da je mogao biti objavljen i u jesen 1993, a ne tek u zimu 2013. godine. Posebice je to dojam prve tri skladbe, naizgled uspavanke od čije bučnosti čovjeka hvata vrtoglavica u kojima su vokali Kevina Shieldsa i Blinde Butcher ponovo utopljeni u ocean distorzije. Ipak, sredinu albuma nose auditivno “čišće” i “prohodnije” pjesme poput “Is This And Yes”, utemeljene na orguljama i vokalima, pa “If I Am” koja zvuči poput psihodeličnog odbljeska francuske šansone i “New You” koja bi u nekim sretnijim vremenima pop glazbe, zbog springsteenovskih harmi, mogla postati hitom. Posljednje tri skladbe, posebice odjavna “Wonder 2”, nalik sudaru psihodeličnog rocka i drum’n’bassa u tunelu za ispitivanje aerodinamike, hrabro guraju psihodelični rock do ekstrema. Fanovi mogu odahnuti jer je “m b v”, premda zvuči i donekle tranzicijski, priču o My Bloody Valentine ipak doveo do nekog smisla. Ostatak svijeta ravnodušno će slegnuti ramenima, ali baš nas briga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 14:51