TAYLOR SWIFT

NAJVEĆA POP SENZACIJA 2014. GODINE Bez golotinje i skandala, ruši rekorde u prodaji

Album ‘1989’ u prvih tjedan dana dosegao je 1,3 milijuna primjeraka, a pjevačicu svrstavaju u najutjecajnije pop glazbenike

U prvih tjedan dana novi album “1989” Taylor Swift prodan je u 1,3 milijuna primjeraka, što ga čini najbrže prodavanim glazbenim izdanjem na američkom tržištu u posljednjih dvanaest godina. Prethodni album “Red” iz 2012. godine, kojim je gotovo posve izvršila tranziciju iz mlade country u jednu od globalno najvećih pop zvijezda današnjice, prvog je tjedna objave bio prodan u 1,2 milijuna primjeraka. “Red” je na američkom tržištu bio najbrže prodavani album jedne pjevačice još od “Oops... I Did It Again” Britney Spears iz 2000. godine u kojoj je diskografija obarala povijesne rekorde prodaje. U svijetu je “Red” dosad prodan u više od šest milijuna primjeraka, a Taylor Swift je i drugi najprodavaniji izvođač Amerike digitalnih singlova s ukupnom tiražom većom od 65 milijuna primjeraka.

Bijeg od sredine

Možda još bitnije od suhoparnih prodajnih rezultata je status koji uživa među poklonicima. Milijuni i milijuni djevojaka diljem svijeta navode je kao svoj uzor, modnu i glazbenu ikonu, gotovo pa prijateljicu u čijim se pjesmama pronalaze i kojoj se posredno povjeravaju. Teza jednog mog kolege s Hrvatskog radija koji je smatra jednom od najutjecajnijih osoba suvremene pop glazbe naizgled nije netočna. Usto, Taylor Swift do svog je uspjeha došla bez smicalica i uporabe skandala, ako u to ne računamo grubi verbalni nasrtaj Kanyea Westa na nju u sklopu jedne dodjele MTV nagrada, za što doista nije kriva, a kamoli golotinje na koju se sve češće svodi “intrigantnost” i “provokativnost” pjevačica poput Miley Cyrus, Rihanne, Ke$he, Jessie J i drugih dance-pop starleta koje su prisiljene gledati joj u leđa. Danas je Taylor popularnija i od Katy Perry te donedavno neprikosnovene Lady Gage ili već zaboravljene Britney. Neki je smatraju unikatnom personom suvremene pop scene, no je li baš tako?

U redu, stoji da su njezini stihovi u kojima prilično vješto secira svoja emotivna stanja, odrastanje i sazrijevanje, odlazak iz Nashvillea u New York i propale ljubavne veze s američkim kantautorom Johnom Mayerom ili Harryjem Stylesom iz britanskog teen-pop benda One Direction bolje napisani i osebujniji od onoga što nude njezine izravne dance i pop konkurentice. Tematika bijega od sredine koja je guši, potrage za slobodom i “svojim pravim ja” naglašena je, a zanimljivo je da je Taylor Swift u lirici najzamjetnije ostala vezana uz neke postulate country glazbe od koje se gotovo posve odmetnula na prethodnom albumu “Red” da bi “1989” najavila kao svoj prvi “službeni pop album” koji glazbeno, o tome nešto kasnije, baš i nije zanimljiv.

Rani počeci

Naime, već je s jedanaest pjevala američku himnu u poluvremenu utakmice Philadelphia 76ersa, a sa šesnaest postala tiražna country pjevačica i najveća nada starog američkog žanra koji je također doživio radikalne promjene i žestoko zakrenuo ka pop glazbi, zahvaljujući uspjesima country-pop sastava poput Lady Antebellum. No i u toj valorizaciji Taylor kao country zvijezde valja biti oprezan. Realno, ona nikada nije bila “pravovjerna” country pjevačica poput Lorette Lynn (koja je u poznim godinama ipak surađivala s Jackom Whiteom), Tammy Wynette (koja je 90-ih surađivala s KLF), Emmylou Harris (koja je odavno postala mnogo više od country pjevačice) pa čak ni Patsy Cline (koja je ranih 60-ih šarala od countryja preko easy listening i vocal jazz do pop glazbe).

Taylorin “country stil” ipak je bio modeliran po uzoru na crossover country-pop pjevačice poput Shanije Twain, Faith Hill i LeAnn Rimes koje su također u određenoj fazi karijere gotovo posve “pobjegle” u naručje pop glazbe, odnosno Shelby Lynne koja je nakon pet country albuma otišla u blue-eyed soul te Dixie Chicksa koje su nakon žestokog oponiranja Georgea W. Busha spas potražile u rocku pod patronatom Ricka Rubina.

Dakle, ni u povijesti “prebjega” iz country u pop ili rock glazbu Taylor nije baš takav novum kako se to pričinilo mnogim mojim kolegama iz svijeta koji, izgleda, slabo poznaju povijest country glazbe. Ono što drži vodu je činjenica da je nakon trećeg albuma “Speak Now” (2010), kroz “Red”, a posebice sada na “1989” Taylor Swift najrezolutnije i tiražno najuspješnije izvršila tranziciju iz američke country u globalnu pop zvijezdu.

Uobičajeni dosezi

Logično pitanje koje se nameće kroničaru popularne glazbe je kvaliteta te glazbene tranzicije, a to je test na kojem Taylor Swift nažalost pada, odnosno ostaje na razini uobičajenih dosega modernih (dance) pop pjevačica iza kojih stoje razvikani producentski timovi poput onih skandinavskih Maxa Martina (koji je velike uspjehe ostvario još s Britney Spears) i Shellbacka (koji je uz Martina već surađivao s Taylor na albumu “Red”), a taj dojam neće izmijeniti ni već “zarađenih” sedam Grammy nagrada. Na čisto glazbenoj razini, album “1989” koji je “ucifrao” Greg Kurstin (koji je producirao Lily Allen, Kelly Clarkson, Pink), a pripomogli Jack Antonoff iz indie-rock benda Gun, engleska kantautroica Imogen Heap i nekolicina drugih suradnika, čvrsto je ukotvljen u plesnoj pop glazbi 80-ih godina.

Ukus tinejdžera

Taylor se rodila na samome kraju te dekade u gradiću Wyomissing u Pennsylvani-ji pa je razumljivo da je pop vedete 80-ih počela otkrivati naknadno.

Nažalost, ta “naknadna pamet” nije polučila osobit rezultat. “1989” je slabiji i od “Red” i od “Speak Now”, relativno hladan i distanciran, proračunat i opterećen predebelim naslagama nemuštog synth-popa i onoga što se tržilo pod novim valom kad je bilo jasno da je new wave izdahnuo, a ponad kojih se razvijaju stadionski refreni, ali i ispod kojih unutarnja drama autorice ostaje zagušena. “1989” se doima poput revizije ionako ne osobitih dosega T'Pau, Debbie Gibson, Kim Wilde, Nene i Kylie, odnosno relativno blisko dosezima njezine izravne konkurentice i bivše joj prijateljice Katy Perry, samo s naglašenijom ulogom “inteligentnije i ispovjednije” lirike, kompjuterski generiranih “glazbenih sklopova” i receptura kakve su svojedobno producentski timovi propisali “white trash pop zvijezdi” Britney Spears. Moglo se i bolje i drugačije, no ipak se igralo na masovan ukus ne baš zahtjevnih tinejdžera čije je uho setirano zvukovljem “pametnih telefona”.

Čemu takva strka i zbrka?

Na koncu svega kroničar se mora zapitati čemu takva strka? OK, Taylor Swift poštenije radi posao od Miley kojoj je plafon ljuljanje u gaćicama na kugli. U takvoj konstelaciji dance-pop starleta ona nije loš role-model za tinejdžerke, no daleko je to od situacije kad su moja i susjedne generacije od sredine 70-ih do sredine 90-ih imale na raspolaganju mnogo relevantnije rock izvođače i također masovno prihvaćene pop zvijezde u rasponu od Stonesa, Zeppelina, Springsteena, The Clasha, U2, The Curea i The Smithsa pa do Metallice, Peppersa, Nirvane, Pearl Jama i niza drugih. Sorry, ali odrastao sam i na lirici Curtisa i Morrisseya pa mi je malo teško progutati koliko je lirika Taylor Swift genijalna. Da, jest, ako je poredite s Ke$hom, ali Taylor ipak nije u rangu Joni Mitchell, Carole King, Patti Smith ili Kate Bush.

Usto, u bijegu od country glazbe izgubila je značajan dio osobnosti, prilično se podredivši zahvatima producentskih timova na (dance) pop albumu koji, unatoč relativnoj kvaliteti njezinih stihova, glazbeno nije intrigantan poput recentnih izdanja Lane Del Rey, Lordi ili Adele, redom zanimljivijih od prekomjerno hvaljene Taylor Swift. Ako je “1989” jedan od vrhunaca suvremene pop glazbe posljednjih sezona, kako se nekim mojim kolegama pričinilo, onda je pop glazba u stravičnoj krizi koju mnogi, nažalost, ne uviđaju. Čak ni u okolnostima tako srozanih kriterija pop glazbe Taylor se ne izdvaja od gomile koliko bi to htjela, posebno ne s glazbenim matricama kakve rabi pa ni glasom koji je primjerenije koristila dok je bila “country pjevačica”. Jedino što je izdvaja od gomile konkurentica su inteligencija i bijeg od porno-popa i selfie-skandaloznosti kao glavnog oružja dance-pop starleta.

Dovoljno? Realno ne, posebice ako imamo uvid u povijest pop i rock glazbe. U današnjim vremenima nažalost i to je dosta da Taylor Swift ne smatramo pogubnom za ukus tinejdžera. Ispada da ju je uputnije čitati nego slušati, no i to je nešto jer većinu njezinih konkurentica čovjek može pogledati, ali isključivo bez tona i čitanja stihova. Eto, takva je danas narav (dance) pop glazbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 05:17