Naklon publike najvećoj živućoj legendi jazza

ZAGREB - Kako se već uobičajilo, “le tout” Zagreb došao je na Kokanovićev jazz festival. Ovaj put, razlog je najveći živući jazz glazbenik, legendarni tenor saksofonist koji je u jazz ušao dok je njime još vladao Charlie Parker, a to je bilo prije 60 godina. S takvim imenom, iskorak Festivala u Lisinski - bilo je krcato - pokazao se opravdanim.

Teškog hoda, gegajući se, pogrbljen i nakrivljen, u košulji koju kao da je posudio od Djeda Mraza, a i s podjednako bijelom bradom te naočalama koje mu je u amanet možda ostavio Ray Charles, Sonny Rollins baš i nije ulio povjerenje kad je stupio na pozornicu.

I strasti i force

Džezisti njegovih godina uglavnom su ili pokojni ili dišu uz pomoć aparata. No, Rollins, pokazalo se, i danas ima dovoljno snažna pluća da korektno “odvozi” sat i pol dug koncert. Naravno, za razliku od Ornettea Colemana, Rollins je ostao ukotovljen u srednjestrujaškom bopu s nagnućem prema easy listening jazzu i karipskim ritmovima.

I danas je, očekivano, liričan i poetičan u baladama, lijepog, mekog i zaokruženog tona, ali i, s obzirom na godine, živahan, izražajan i žustar u solažama i bržim kompozicijama. Publiku, bez ozbira na njezino iskustvo u jazzu, kadar je kupiti samo svojom pojavom, no u toj hodajućoj povijesti jazza još uvijek ima strasti i force, pri čemu nitko nije ni očekivao da će nas saksofonom otpuhati kao njegovi “sinovi” Joshua Redman i James Carter .

Problem ugodno provedene večeri uz legendu uglavnom je počivao u nekako ravnodušnom bendu. Znaju oni svirati, to je neupitno, ali u baladama su bili nedovoljno suptilni, a u dinamičnijim kompozicijama nedovoljno vatreni, pa se dijelom koncerta stekao dojam kao da su od Rollinsa bili odvojeni nekim nevidljivim, ali opipljivim zidom.

Maksimalna sloboda

Doduše, to je Rollinsu pružalo i maksimalnu slobodu, pa je u konačnici ostavio bolji dojam od još nekoliko godina starijeg bubnjara Roya Haynesa. Proširimo li usporedbe na glazbena gostovanja vremešnih legendi i izvan jazza, Rollins je bolji dojam ostavio i od Chucka Berryja koji uživa zavitlavanjem lokalnih glazbenika nasmijavati publiku, ali ne i od B.B. Kinga. Ipak, takvim Rollinsovim gostovanjem nemamo razloga biti nezadovoljni.