NAPOKON DOČEKALI DEBI ALBUM KOJI JE TREBAO BITI OBJAVLJEN PRIJE RATA 'Mi smo skinuli Thompsona s vrha ljestvice najprodavanijih albuma'

Nakon gotovo 30 godina od osnutka, zagrebački rockabilly bend Greaseballs napokon je dočekao debi album koji je trebao biti objavljen prije rata.

Nisu posrijedi zagubljene snimke nego stare pjesme snimljene nanovo i nedavno objavljene na prvijencu “Greaseballs” u izdanju Dancing Beara koji će bend uživo predstaviti 5. studenoga u klubu Vintage na Rockabilly Showdownu. Zanimljivo, premda je izašao s više od četvrt stoljeća kašnjenja, “Greaseballs” je u drugom tjednu objave zasjeo na prvo mjesto liste najprodavanijih albuma u Hrvatskoj, što je i bio povod za razgovor s Davorom Vidukom, nekoć liderom Kojota, a danas i gitaristom u grupi Kawasaki 3p, redateljem Danilom Šerbedžijom koji u Greaseballsima također svira gitaru i pjevačem Vjeranom Plavčićem koji je napokon dočekao prvijenac.

Naklade albuma nisu visoke kao nekoć, ali je li vas iznenadilo prvo mjesto top-liste i to četvrt stoljeća nakon što su Greaseballs prvotno trebali objaviti debi?

Viduka: Apsolutno, a pogotovo zato što se to dogodilo u drugom tjednu od izdavanja albuma. Dosta smo prodali CD-a na samoj promociji albuma, ali u tom prvom tjednu smo bili osmi, a sada smo prvi premda još nismo dobili album na LP ploči koja je rockabilly publici najdraži nosač zvuka.

Šerbedžija: Raduje me da se i CD albumi još prodaju jer danas je sve na internetu, a publika gubi naviku kupovanja albuma.

Plavčić: Mene fascinira da je u Hrvatskoj jedan rock’n’roll bend na vrhu prodaje albuma. Pogledaj ostatak liste, uglavnom klape, festivalska izdanja, kompilacije najvećih hitova estradnjaka...

I Thompson, čiju ste nedavno objavljenu antologiju uspjeli nadmašiti prodajom.

Viduka: To mi je već drugi put jer jednom sam s Kawasaki 3p već ‘skinuo’ Thompsona s vrha.

Ti imaš nešto protiv Thompsona?

Viduka: Ništa efikasno, ha-ha-ha!

Plačvić: Kako god okreneš, on je mjerilo, makar prodaje albuma.

Šerbedžija: Greaseballs na prvom mjestu domaćih, a Springsteen inozemnih albuma...

Je li ovo i u svjetskim okvirima rekord u dužini čekanja na objavu debi albuma?

Šerbedžija: Čuj, nismo zvali Guinnessa, ako na to misliš, ali možda bismo se i mogli prijaviti. U našim okvirima ovo je sigurno najduže čekanje na debi, bitno duže od sedam-osam godina, koliko su u 80-ima čekali Psihomodo pop.

Viduka: OK, ali treba biti iskren pa reći da Greaseballs nisu bili aktivni sve vrijeme jer je bend postojao od 1986. do 1991. i potom od 2008. godine. Izašla nam je poneka pjesma na Subotičkom festivalu, Blue Moon i Crockabilly kompilaciji, ali tek sada debi album. Pazi, dvije-tri godine prije rata na Subotičkom festivalu bili su Mizar, Obojeni program i mi. Dobra žetva.

Pa zašto onda taj debi nije izašao prije rata?

Šerbedžija: Jednostavno, 1989. snimamo materijal za album u produkciji Saleta iz Psihomoda i Pika Stančića kao supervizora, ali ubrzo moramo u vojsku. Vraćamo se 1990., obožavali smo Đavole, ali htjeli smo žešći zvuk, a Jugoton nije bio za dodatno snimanje.

Viduka: U Jugotonu su nam htjeli objaviti album i netom prije odlaska u vojsku, ali mi nismo dali jer ne bismo mogli ni svirati ni promovirati izdanje pa se priča razvodnila, a ubrzo je počeo i rat.

Što bi se promijenilo da ste album objavili 1989. ili 1990., kako je bilo planirano?

Viduka: To je hipotetsko pitanje, ali Siniša Škarica i Vojno Kundić (tada urednici izdanja u Jugotonu, op.a.) pred nama su debatirali je li taj naš, nesuđeni, album potencijal za 40 ili 50 tisuća primjeraka.

Šerbedžija: Nažalost, znamo gdje smo danas, ali slično je i u svijetu. Danas je sve internet pa smo se iznenadili kad su nam na promociju došli ljudi i iz Beograda i Ljubljane, a ne samo iz Zagreba i okolice. Ispalo je da nas se neki još sjećaju, a bilo je i puno mlađih poklonika rockabillyja, od kojih se neki nisu ni bili rodili kad smo mi počeli prašiti.

Kako je onda danas, nakon svih tih godina, dočekati debi album?

Šerbedžija: Naravno da smo se promijenili, ali sviramo jednako žestoko, pa i bolje nego ranije.

Viduka: I sada nismo imali nikoga iznad glave. Producirao sam album jer sam prikupio iskustvo kroz snimanja s Kojotima i Kawasaki 3p te sviranjem u Majkama i Pipsima. Ispalo je kako smo htjeli i ostavili obrade Ramonesa i The Clasha jer nam ih je i danas gušt svirati na naš način.

Šerbedžija: Album je i posveta jednom vremenu, ne samo Blue Mooon večerima i rockabilly sceni 80-ih nastaloj pod uplivom revival bendova poput Stray Catsa, nego i duhu 80-ih koji ljudima i danas nedostaje. Nama su na koncerte dolazili i pankeri, i darkeri, i rokeri...

Plavčić: I Hasanbegović...

Svi: Ha-ha-ha!

Meni je je taj vaš album baš dobar punkabilly.

Viduka: Upravo to, The Clash i Stray Cats, Ramones i The Cramps bili su za mene povezana priča.

Šerbedžija: A mene su pukli Johnny Burnette, Gene Vincent i Eddie Cochran, moje sveto trojstvo.

Plačvić: Meni je Orbison bio zakon i Joey Ramone, odnosno Ramones u produkciji Phila Spectora pa sam i ja tako htio pjevati, ali Stray Cats smo svi popušili.

Koliko ste mijenjali ono što je izvorno trebalo biti ili čak bilo snimljeno, odnosno koliko si ti, Dado, unio Greaseballse u Kojote i Kawasaki 3p pa sada vratio iskustvo iz tih bendova u prvijenac Greaseballsa?

Viduka: Falilo mi je garage-punka 60-ih poput onog The Sonicsa pa sam dvije pjesme upravio prema takvom stilu, a što kasnih 80-ih možda i ne bih učinio. Tu mi je legao Tomfa iz Kawasakija, a znao sam i zašto želim Ivanu Rushaidat koja mi je najljepši vokal u našoj glazbi danas. Uletio nam je i Đorđe Stijepović iz Beograda koji je zasvirao i u The Head Cat s Lemmyjem iz Motorheada i Slim Jim Phantomom iz Stray Catsa, a koji ima i svoju liniju kontrabasa kod jednog uglednog proizvođača instrumenata. Pitali smo ga koliko bi koštalo da nam svira na tri pjesme, a on je rekao da bi mu to bila čast jer je odrastao na Greaseballsima. Sjeo je na vlak, došao i rasturio s kontrabasom.

Šerbedžija: Dado neće pričati o sebi pa moram ja. Imaš gitariste koji će svirati onako kako to neki bend traži, ali i one koji unesu svoj, ne samo ton nego i druk. Dado je svoj stil unio i u Greaseballse, i u Kojote, i u Kawasaki. Sve su to različiti bendovi, ali uvijek prepoznaš da gitaru svira Viduka.

Koliko je tebi, Vjerane, bilo čudno s tako velikim vremenskim odmakom snimati pjesme koje si pjevao kao tinejdžer?

Plavčić: Nešto malo jesmo mijenjali, ali ništa mi nije bilo čudno. Samo mi je nakon toliko godina i šteki pljuga glas ohrapavio, ali Dado veli da to dobro paše jer nismo više klinci, a i to je rock’n’roll, ništa intelektualno. Uglavnom, dobra zezancija koju smo radili još kao tinejdžeri u ‘filmu’ Stray Catsa i povratku izvornosti i jednostavnosti prvobitnog rock’n’rolla kroz punk.

Šerbedžija: Imamo još otprije napisanih i uglazbljenih, a neobjavljenih pjesama tako da nam štofa neće faliti. Planiramo raditi i nove stvari, ali sad želimo guštati u ovom albumu.

Viduka: Bit ću miran tek kad izađe vinil jer već 30 godina čekam taj LP.

Ipak, niste više klinci bez obaveza, Danilo snima filmove, Dado ima Kawasaki3p i posao s uzgojem kupina, Vjeran vodi birtiju...

Šerbedžija: Ma stigne se sve, nije to svakodnevni presing. Film mi ionako uleti jednom u nekoliko, a ne svake godine. Više imam obaveza u Društvu redatelja.

Plavčić: Prije koncerta održimo desetak proba i to nas veseli pa nađemo vremena.

Viduka: Fakat imam puno posla, ali Greaseballs su mi prva ljubav i to se ne zaboravlja. Valjda je i rodbina odahnula, ali najvažnije mi je bilo zbog dečki iz benda napokon objaviti album Greaseballsa, pogotovo zbog Vjerana jer to je njegov prvijenac, a fakat je bio i ostao jak pjevač.

Jeste li ostali i osvajači ženskih srdaca? Svojedobno su vas zvali otrovom za tinejdžerke, mjerkaju li vas sad zrelije dame?

Šerbedžija: Čuj, primamo sve, žene su žene.

Viduka: Ma vraga, mijenja se i to s godinama, prije su mi ulijetale curice, sada samo gitaristi.

Šalu i seksizam na stranu, s albumom ste zakasnili, a opet stigli na vrijeme jer u Zagrebu ponovo postoji aktivna rockabilly scena.

Viduka: Da, ima publike, ali i bendova poput B and the Bops. Moram priznati da sam ostao paf kad sam na svirci s Fantomima prije godinu i nešto u Vintageu čuo klince kako s nama pjevaju tekstove naših starih pjesama. Ne dolaze samo starci, bilo je krcato pa se nadamo kršu i na Rockabilly Showdownu u Vintageu.