Naš glazbeni kritičar preslušao je novi Dylanov album: ‘Ovo je grandiozno remek-djelo!‘

Dana 29. svibnja 1997. godine, pet dana nakon 56. rođendana, Bob Dylan zaprimljen je u jednu njujoršku bolnicu s teškom infekcijom pluća koja je mogla biti fatalna.

U jesen iste godine objavljeni “Time Out of Mind”, da je ne daj bože umro od spomenute infekcije, ostao bi Dylanov posljednji album, a ne postao prekretničko djelo s kojim započinje njegova veličanstvena ovostoljetna renesansa, okrunjena i Nobelovom nagradom za književnost.

Da je Dylan tada umro, ne bismo dočekali autorske albume poput sjajnih “Love And Theft” (2001) i “Modern Times” (2006) te jako dobrih “Together Through Life” (2009) i “Tempest” (2012), luckasti božićni “Christmas In The Heart” (2009), dvanaestak izdanja iz “The Bootleg Series” te “Shadows In The Night” (2015), “Fallen Angels” (2016) i trostruki “Triplicate” (2017) na kojima se pozabavio Sinatrinom i srodnom “američkom velikom pjesmaricom”, kao ni prvi dio autobiografske knjige “Kronike” (2004) te stotine i stotine koncerata “Neverending” turneje, prekinute tek pandemijom korone.

Pjesma o atentatu

Ukratko, ostali bismo zakinuti, da se poslužim likovnom terminologijom, za kasnog Dylana, sad već na cijeni gotovo poput ranog Dylana koji je 60-ih izvršio mijenu iz folk apologeta u rock prevratnika, unio novi način razmišljanja i novi jezik u rock glazbu te time naglavce preokrenuo pop kulturu druge polovice 20. stoljeća.

Da je koncem svibnja 1997. godine Dylan preminuo, ne bismo dobili ni za sada posljednji album, grandiozno remek-djelo “Rough and Rowdy Ways” čiji drugi CD, sama za sebe, zauzima pjesma “Murder Most Foul” o davnom ubojstvu J.F. Kennedyja koja, izbačena poput bombe usred pandemije, začudno i savršeno korespondira s ovim vremenom “antikrista”. Možete na portalu jutarnji.hr pronaći tekst o toj pjesmi pa da ne ponavljam zašto je s osam godina starom pjesmom Dylan tijekom globalne karantene izazvao više medijske pažnje nego svi drugi izvođači i autori zajedno sa svojim novim pjesmama. Ta korespondencija te sedamnaest minuta duge pjesme, između godine ubojstva Kennedyja i godine pandemije, jedan je i od ključeva za razumijevanje albuma “Rough And Rowdy Ways”, premda “Murder Most Foul” u okviru istog funkcionira i poput zasebnog poglavlja ili kode.

Preskok u vremenu i brojne reference kojima se poslužio ispisujući tu poemu, kao i pretapanje osobnoga i univerzalnoga, glavni je pjesnički i autorski alat kojim Dylan u pjesmama s albuma “Rough And Rowdy Ways” iznosi promišljanja o svijetu danas, ali i o svijetu u kojem se formirao i iz kojeg dolazi da bi opstao poput opominjujućeg buntovnika i zagonetnog prevratnika koji se ne miri s postojećim stanjem.

Kako tijekom 60-ih, tako i u 21. stoljeću. “Rough And Rowdy Ways”, s obzirom da je to prvi autorski Dylanov album u posljednjih osam godina i nakon tri izdanja s obradama “velike američke pjesmarice” dolazi u sličnom trenutku kao i “Time Out of Mind”, objavljen nakon sedam godina autorske stanke i dva albuma obrada folk i blues tradicionala. No, dok je tada tražio novi put, Dylan s dvostrukim “Rough And Rowdy Ways” nastavlja svoju renesansu, započetu s također dvostrukim “Time Out Of Mind”.

U međuvremenu svijet je postao još groznije mjesto za život pa ako tada još nije bilo “posve mračno”, kako to sugerira “Not Dark Yet” s “Time Out of Mind”, sada je Rubikon prijeđen, da parafraziram naslov pjesme “Crossing The Rubicon” s “Rough And Rowdy Ways”. “Tri milje od čistilišta/jedan korak od groba” pri čemu je posve nevažno je li tim stihovima Dylan opjevao samoga sebe ili ljudsku rasu, a što se stapa i u stihovima “proučavao sam sanskrt da unaprijedim svoje znanje/iskajući i dobrobit za ljudsku rasu”.

“Rough And Rowdy Ways” krcat je takvim, genijalnim i velemajstorskim poigravanjima riječima i pojmovima, imenima i umjetničkim djelima, poviješću i sadašnjošću. Jedva čekam da se dokopam izdanja na kojem ću u miru iščitati sve stihove jer hvatajući ih auditivno, zbog njegovog načina pjevanja, nije moguće stopostotno uživati u Dylanovim pjesničkim bravurama. Doduše, nakon tri albuma s pjesmama iz “američke velike pjesmarice”, Dylan je u osamdesetoj godini života i to promijenio pa manje mumlja, čak i kad reži i grglja kao tijekom proteklih četvrt stoljeća.

Potraga za istinom

U tih četvrt stoljeća iznova nam je ukazivao zašto je svijet otišao k vragu, a “Rough And Rowdy Ways” je najsnažnija potvrda takvog iskaza, objavljena u proljeće 2020. nakon kojeg je svima jasno da je svijet zahvatilo ludilo, a Dylan bio u pravu i vidio dalje od drugih. Naime, za razliku od mnogih, kako kaže u pjesmi “False Prophet”, nije “lažni prorok” nego pjeva “samo znam što znam/i idem kuda samo usamljeni idu/prvi među jednakima/bez pravih takmaca/posljednji od najboljih/možete pokopati ostale”.

Ovo ne bi prošlo nikome osim Dylanu, ali meni je taj trenutak najdraži na cijelom albumu jer sadrži referencu i na Haggardovu “Going Where The Lonely Go” i na Homerovu “Odiseju”. U slučaju Dylana, to je cjeloživotna potraga za istinom kao Svetim gralom svakog pravog pjesnika, ma što mu se na tom putu ispriječilo, ali i za sigurnim utočištem u vremenima u kojima se sve i svima pomračilo.

Iz pjesme u pjesmu, započevši s “I Contain Multitudes” i završivši s “Key West (Philosopher Pirate)”, ako “Murder Most Foul” zadržimo izdvojenom, Dylan iznova izmišlja sebe u novim ulogama s ciljem da kroz takve role i postupke naslika fresku svijeta u kojem je poniknuo i onog u kojem živi, kulture koja ga je formirala i koju je on formirao nakon Elvisa, nisku filozofija i religija, “rođenja nacija” i ratova, ideologija i građanskih pokreta u rasponu od antičkih i biblijskih motiva preko komunizma i nacizma do današnjeg multicentričnog kaosa. Nemoguće je prepričati sve o čemu pjeva, ali ništa nije nejasno i konfuzno nego ama baš sve perfektno i lucidno.

Oduševljava i koliko Dylan, unatoč svemu što ga zgražava nekoć i sad, zadržava smisao za humor i nadrealno. Kao da rasteže nevidljivu nit koja spaja Homera i Blakea, Poea i Ginsberga, Whitmana i Kerouaca, Branda i Pacina, Freuda i Marxa, Lou Reeda i Jimmyja Reeda, Sinatru i Elvisa, Leonarda i Dalija, Rembrandta i Picassa, generala Pattona i Indiane Jonesa, J.F. Kennedyja i M.L. Kinga.

Ako samo jednim stihom treba približiti što Dylan čini, onda je to stih “mogu sagledati povijest cijele ljudske rase... urezanu u tvoje lice” iz pjesme “My Version Of You”, a da bi to učinio morao se, kako kaže u “I Contain Multitudes”, prerušiti u “čovjeka kontradikcija/čovjeka mnogih raspoloženja”. Pomoć za razumijevanje ovakvog albuma ponudio je i u intervjuu New York Timesu, kazavši da je “pjesma poput slike, ne možeš je cijelu sagledati stojiš li preblizu” jer “zasebni komadići samo su dio cjeline”.

Na sličan način sa svojim suradnicima stvara i glazbu na albumu “Rough And Rowdy Ways”. Neosporno, sve je to muzički odjek “stare uvrnute Amerike”, no opet tako iščašen da funkcionira i u ovim “modernim vremenima”. Unutar samo jednog albuma maestralno je pomirio opako oštar blues i pastelno meki country, lakoću easy listening standarda i eleganciju jazza iz 50-ih, prastari folk i gospel, gotičku americanu i noir western.

Ne samo da je nadišao svaki od svojih izvrsnih albuma iz 21. stoljeća, nego je na jednom djelu pomirio sve što je na njima stvarao pa još podigao ljestvicu, ako je to uopće moguće načiniti i pojmiti takvim, ali doista je tako. Probajte zamisliti album na kojem ćete čuti pjesme u rasponu od nekog starog hita Louisa Armstronga preko Toma Waitsa iz 80-ih do posljednjeg albuma Nicka Cavea pa ćete biti tek na tragu onoga što čini Dylan, ako je uputno i učtivo uspoređivati ga i sa kime.

Teška i mračna priča

Posve se lišivši strukture strofa-refren-strofa, ocrtavajući tek konture melodija i svodeći ritmičku strukturu na fluidnost, ipak ni u jednom trenu ne odlazi u ezoteriju, dosadu, neslušljivost ili jalovu avangardu naherenu na ruševnim temeljima tradicionalizma. Time je sa suradnicima, uključivši i velikog samozatajnog gitarista Charlieja Sextona, stvorio “platna” po kojima može, stihovima i glazbom, ozvučiti, ispričati i oslikati povijest sebe i svijeta iz koje se pak može iščitati i relativno bliska budućnost Zemlje bez velikana poput Dylana, a možda i ljudske rase.

Nije “Rough And Rowdy Ways” ni ugodna i lijepa priča o smrtnosti i besmrtnosti. Često je krvava i nasilna, teška i mračna, a tek povremeno zabavna i zgodna, dirljiva i topla. No u cijelosti, to je storija veličanstvenog genija o svijetu u kojem samo previranja bivaju konstantom. Kako u 60-im godinama 20. stoljeća kad je počeo stvarati remek-djela, tako i u 20-im godinama 21. stoljeća u kojima će “Rough And Rowdy Ways” rezonirati poput ponajvažnijeg glazbenog izdanja.