NAŠ NOVINAR JE OTKRIO GENIJALAN BAND: 'Zašto sam prije 25 godina objavio prvi album Obojenog programa?'

Zašto sam prije 25 godina objavio debi album Obojenog programa "Najvažnije je biti zdrav" u produkciji Koje iz Discpline kičme i zašto se danas, uoči prvog zagrebačkog koncerta u zadnjih sedam godina, prisjećam tog čina?

Obojeni program prvi put sam vidio i čuo uživo na jednom od posljednjih izdanja demo-festivala YURM da bi se u Kulušiću suznih očiju momentalno zakačio za njihov frenetični postpunk u čijem su se gustom i napetom zvuku sudarali ekstatična ritam-sekcija, poput žileta oštra gitara, Mašini prateći vokali i ljepljive melodije ispod kojih je prosijavala Kebrina melankolična ljubavna ili nadrealna lirika koja se mogla događati u Novome Sadu, Zagrebu, Manchesteru, Berlinu ili Stockholmu.

Bilo mi je nevjerojatno da tom i takvom Obojenom programu nitko nije želio objaviti album, a kako sam vidio da je Zdenko Franjić na vinilnom LP-u u undeground uvetima njegove etikete Slušaj najglasnije objavio kompilacijski album "Bombardiranje New Yorka", u jesen iste 1989. otišao sam u Novi Sad na neku glazbenu tribinu, no glavni cilj tog putovanja bio je dogovor s Kebrom i bendom da im objavim album. Ja koji nikada nikome nisam objavio ploču i tek snivao o tome da pokrenem neovisnu, zapravo ilegalnu diskografsku etiketu Search & Enjoy koja je s lažnim papirima u lipnju 1990. nekako uspjela ishoditi dozvolu i u Jugotonu otisnula 1054 LP primjerka debi albuma "Najvažnije je biti zdrav".

Kebri je taj naum bio logičan, bend je imao snimljen materijal i ništa nije mogao izgubiti, a gledano u širem kontekstu moj poriv za izdavanje ploča nije ležao samo u glazbi Obojenog programa, ubrzo Majki, Boya, Studenih Studenih, Sina Alberta, Gregora Samse i Quod Massacrea nego i u činjenici da su mnogim tada zanimljivim "novijim" bendovima vrata urednika velikih diskografskih kuća, opijenih Bregovićevim i Štulićevim epigonima, bila čvrsto zabravljena. Obojeni program nudio je estetiku koja se nikako nije uklapala u te velike kompanije, ali je meni bila neodoljiva i govorila mi više od ijednog drugog benda tada. Četvrt stoljeća poslije jasno je da je Obojeni program, disproporcionalno skromnoj nakladi debi albuma, izvršio enorman utjecaj na niz danas novijih bendova poput Repetitora, Stuttgart On Line, Vlaste Popić, Trički i drugih koji, barem u mojim očima, još nisu uspjeli dosegnuti kvalitetu svojih uzora.

Obojeni program, pak, meni je bio jednako dobar poput The Fall ili Gang of Four, u nekim segmentima čak bolji, a potvrdu za to smo dobili i kad je pokojni John Peel na BBC-ju zavrtio "Najvažnije je biti zdrav" i potom mi poslao razglednicu s ljetovanja, koju sam u nekoj selidbi ureda nažalost zagubio, kako bi mi zahvalio na albumu koji mu se toliko svidio. Zajebite to da smo taj album objavili Ante Čikara i ja za naš Search & Enjoy. "Najvažnije je biti zdrav" je tako prokleto dobar zbog strasti koja do danas nije izgubila na čari i privlačnosti, a ne zbog toga tko ga je objavio.

Premda u pjesmi "Hvala!" Kebra pjeva kako "nikad, nikad nikom ne bih dao pesme da mi pravi ploče", meni je dao da to učinim i do danas je objava debija Obojenog programa "Najvažnije je biti zdrav" jedna od najvažnijih stvari koje sam u životu ostvario, kad već nisam imao privilegij da ostanem zdrav. Sjajne albume Obojeni program je objavljivao i kroz godine koje su uslijedile, no Kebri i meni je uz uzajamno poštovanje, prijateljstvo i naklonost ostala i gorčina jer obojica znamo što smo sve mogli napraviti da su okolnosti bile normalne. Nismo imali taj privilegij, pronašli smo se u osvit krvavih 90-ih umjesto idealiziranih 90-ih, ali nam barem ostaju sjećanja i nikome ih ne damo.