NEODOLJIVA ENERGIJA CARMINE BURANE Uz neke neprilike, ljepota kantate ipak je zasjala

Magnet zvan “Carmina Burana” opet je jednom odigrao svoju spektakularnu ulogu. Ovaj put u OFF ciklusu Zagrebačke filharmonije 6. travnja u Lisinskom koji je gromoglasno odjekivao što od Orffove glazbe što od publike koja je po dobrim običajima dobila i dodatak, početni i završni stavak “O Fortuna” po kojem ovo djelo poznaju i oni koji možda i nisu čuli za autora i njegovo djelo u cjelini.

I premda se i ovaj put, kao i u toliko slučajeva ranije, “Carmina Burana” izvela u koncertnom obliku, usuprot autorovoj želji da se djelo izvodi scenski, neodoljiva energija i posebna ljepota ovog djela nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Praizvedba 1937.

Zbirka poezije na latinskome jeziku iz 13. stoljeća, pronađena tek u 18. u benediktinskom samostanu u Gornjoj Bavarskoj, dobila je svoj glazbeni eho 1937. kada je Orffov izbor od 24 pjesme praizveden u Frankfurtskoj operi i odmah izazvao duhove, dobre i loše. Jedni su djelo slavili, drugi mu osporavali vrijednost, no Buranske su pjesme do danas zadržale trajno svježe zelenilo i mame publiku ma gdje se pojavile. Pjesme satirične i ironične, erotske i birtijske, moralistične poput liturgijskih drama, pisali su uglavnom anonimci, putujući đaci, studenti, klerici, a tko ih je sabrao u zbirku, povijest nije doznala kao ni to kako je ta najveća zbirka srednjovjekovne poezije uopće stigla do benediktinaca. Zacijelo se dugo skrivala među zabranjenim knjigama zbog svojih satira uperenih protiv papinskih dogmi, a i tko je vidio da se pjeva o pijanome kleru ili lascivnim muško-ženskim odnosima! No Orffa se sve to nije ticalo čak ni pod pritiscima bujajućeg nacionalsocijalizma u vrijeme praizvedbe.

Ritmičke mijene

On je otkrio nepresušno vrelo inspiracije (zbirka sadrži oko 250 pjesama) i svojim vrlo specifičnim autorskim rukopisom ostavio jedan od pravih šlagera glazbi koja bi po definiciji trebala pripadati onoj koju zovemo ozbiljnom i klasičnom. No ona to nije. Glazba kantate “Carmina burana” je jedinstveno orfovska, jednostavna, čista, temeljena najvećim dijelom na raznolikosti ritmičkih mijena, kao da vuče korijene iz prastarih vremena kad su se ljudi tek počeli glasati dozivanjem ili udaranjem po primitivnom instrumentariju. Najnovija zagrebačka izvedba ponovno je otkrila mnoge od tih vrijednosti, iako ne i sve ono što je autor zamislio zaposlivši interprete s brojnim zahtjevnostima.

Dirigent Miran Vaupotić imao je pred sobom golem izvođački aparat, veliki orkestar, dva zbora i tri vokalna solista, s kojima je ostvario solidnu komunikaciju na razini eksplozivnog zvuka, dobro izbalansiranih ritmičkih promjena i uvjerljive dramaturgije različitosti ugođaja. Nije se baš uvijek posrećila dinamika pa su tako neki piano ulomci zbora i solo baritona ostali na žalost gotovo nečujni. Mimo toga Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (zborovođa Luka Vukšić), kao i posebno sjajni puhači i udaraljkaši Zagrebačke filharmonije te zbor Zvjezdice (uvježbale Dijana Rogulja Deltin i Paulina Kelava Vidović) odradili su lavovski dio izvedbe.

Orffove zamke

Troje odabranih solista bili su međutim različite sreće s obzirom na osjetljivost Orffovih zamki. Svakako je najviše imponirao mladi bariton već lijepe međunarodne karijere Matija Meić, koji je svom doista lijepom glasu raspona potrebnog za ovu dionicu dodao i zgodnu a nenametljivu sceničnost, ali će morati još poraditi na falsetima ukoliko ih nije namjerice karikirao. Sopranistica Ilijana Korać Teklić pjevala je korektno sve do završnog ulomka “Dulcissime” i visine koju svi čekaju no ispalo je nesigurno i intonacijski neprecizno. A nesretnog “pečenog labuda” tenor Dejan Maksimilijan Vrbančić pjevao je onako kako se to već mora pjevati, utanjenim glasom, ali s premalo izražajne sućuti. No sve te pojedinačne neprilike nisu spriječile ovacije i svaku pohvalu Zagrebačkoj filharmoniji za ovu programsku poslasticu.