Nevjerojatno, ali istinito: najoptimističniji album ove godine dolazi iz Malija

Stara, umorna i razmažena Europa gunđa radi pandemije korone. Svi se nešto žale jer im nedostaje komocije i slobode. Svima je dosta ovakvih ili onakvih restrikcija. E pa kad jednome slušatelju iz takve Europe sleti treći album malijske grupe Songhoy Blues, očekivao bi da će se utopiti u čemeru, jadu i nedaćama jer je u subsaharskoj Africi, a pogotovo u Maliju rastrganom sušama, siromaštvom i oružanim sukobima, ipak lošije nego u Hrvatskoj. Ako je premijer Plenković sredinom 2018. godine, zbog masovnog iseljavanja hrvatskih građana u prosperitetnije i progresivnije države EU, nespretno izjavio "imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike i srednjeg istoka, tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj" jer Hrvatska bi se ipak trebala mjeriti aršinima EU, a ne Bliskog istoka i subsaharske Afrike, ipak je bio u pravu.

Formiranje i utjecaji

Naime, iz zagrebačke perspektive malijski glavni grad Bamako jedna je od posljednjih adresa na kojoj bi slušatelj potražio malo optimizma u ovoj pandemijskoj situaciji. No kad je glazba posrijedi, izgleda da se takav optimizam baš tamo može naći. Prije nego u Rimu, Parizu, Berlinu, Londonu, Madridu, Pragu, Stockholmu. Naravno, da bi glazba "crne četvorke" iz Bamaka doprla do ušiju Zapada, morao se naći "posrednik", a u ovom slučaju to je bila agilna neovisna diskografska kuća Transgressive Records koja je 2015. godine sastavu Songhoy Blues objavila debi "Music In Exile", dvije godine kasnije "Resistance", a sada i treći album "Optimisme" u produkciji američkog gitarista i producenta Matta Sweeneya. Songhoy Blues su radi snimanja albuma i koncerata morali izbivati iz Malija, a njihova priča i nije toliko različita u odnosu na malijske glazbenike poput Tinariwena, Tamikresta, Oumou Sangare, Rokie Traoré, Fatoumate Diaware, Amadou & Mariam, Toumani Diabatea, Salifa Keite, Mory Kantea, Ali Farka Tourea...

Spomenuti se razlikuju u tome iz kojeg malijskog etniciteta potječu, koliko su bili tradicionalni ili s kojim su zapadnjačkim glazbenim stilovima više koketirali. Glazba jednih bila je bliža bluesu, drugih funku i soulu, trećih rocku, a četvrtih ostala ukorijenjena u tradiciji ove ili one malijske glazbe. Tinariwen i Tamikrest, premda Tuarezi, nameću se kao najbliži srodnici grupe Songhoy Blues čiji su članovi etičke grupe Songhai, no Bamako je dovoljno velik grad da briše i takve razlike, a zamjetni su i utjecaji Ali Farka Tourea. Još jedan važan faktor u formiranju glazbe Songhoy Bluesa je i odrastanje njegovih članova tijekom rata i izbjeglištva ili kako je to poetski sažeto na njihovoj web-stranici: "Sinovi Malija. Inovativci. Izbjeglice. Virtuozi. Preživjeli. Rock zvijezde". Pribrojite tome izjavu Garba Tourea kako su on i njegovi kolege iz benda odrasli na "Beatlesima, Jimiju Hendrixu i John Lee Hookeru", ali i da su "uglavnom slušali hip hop i R&B", odmaknuti od "tradicionalne estetike naših baka i djedova jer su to bila druga vremena, a i obožavamo električne gitare".

Songhoy blues

Gitarom, a ne kalašnjikovom

Iz toga, ali i njihove nevjerojatno ekstatične glazbe proizlazi zašto su ih na početku karijere prigrlili Damon Albarn iz Blura i Julian Casablancas iz The Strokesa, debi album im producirao Nick Zinner iz Yeah Yeah Yeahs, na drugom im gostovao Iggy Pop u pjesmi "Sahara", a fanovi su im i Nile Rodgers iz Chica, Gary Clark Jr., Davea Sitek iz TV On The Radio i Brittany Howard iz Alabama Shakesa. Kao mladi glazbenici, zahvaćeni kovitlacem rata na koji su odlučili odgovoriti električnim gitarama, a ne kalašnjikovom - što ih je u konačnici dovelo do pozornica festivala Glastonbury, Roskilde, Montreux, Bonnaroo, Austin City Limits i drugih te dva gostovanja u BBC-ejovoj emisiji "Later... With Jools Holland" - bili su i junaci dokumentarnog filma "They Will Have To Kill Us First" (2015).

Danas, na trećem i najboljem albumu "Optimisme" razvaljuju rock u stilu Led Zeppelina, funk nalik onome Talking Headsa, blues u dosluhu s Hendrixom, a čujni su i utjecaji Rage Against the Machine, The Clasha, The Strokesa, Vampire Weekenda. Mjeriti Songhoy Blues samo malijskim ili zapadnoafričkim aršinima bilo bi nepravedno jer ove godine ćete teško čuti vibrantniji "gitaristički", efektniji rock i optimističniji album od "Optimismea".