NEW MUSICAL EXPRESS Tjednik koji je stvorio rock avangardu 70-ih i 80-ih

Ranih 80-ih barem tri puta tjedno bih nakon svršetka nastave iz Pedagoške srednje škole (danas opet V gimnazija) u zagrebačkoj Klaićevoj prošetao do novinskog kioska na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića) pitati je li stigao engleski glazbeni tjednik New Musical Express.

Niz puta bi mi “teta” na kiosku odgovorila da nije ili da sam zakasnio jer je prodala sve što je dobila. Pretpostavljam da to “sve” nikada nije bilo više od desetak primjeraka, ali i da jest, sreća da sam svako toliko uspio dočepati se New Musical Expressa na tom jednom jedinom kiosku u Zagrebu bila je ravna barem omanjem dobitku na lutriji jer zakačenom na punk i post-punk, ska i reggae, new wave i synth-pop, NME mi je bila poput glazbene Biblije čije sam primjerke držao na posebnoj polici u sobi.

Naime, iz radijske emisije poput Po vašem izboru na Radio Zagrebu 2 ili nedjeljom uvečer Igora Vidmara i Marjana Ogrinca na ljubljanskom Valu 202, Džuboks sa željno iščekivanim i pomno iščitavanim Pismom iz Londona s tekstom Saše Stojanovića i fotkama Branislava Rašića, tekstovi u Poletu i Glavanova rubrika Rock izlog u tadašnjem Studiju, NME je bio glavni izvor informacija. Kasne 70-e i rane 80-e ili, da budem blagonaklon, period od punka do Britpopa i danas se smatra zlatnom erom New Musical Expressa čiji je prvi tiskani broj objavljen 14. studenoga 1952., a posljednji 9. ožujka ove godine.

Provokativni naslov

NME nije bio jedini britanski glazbeni tjednik. Tijekom izlaženja borio se za publiku s Melody Makerom (1926-2000) koji se od jazza presporo okretao rock’n’rollu, no u 90-ima ipak prestigao NME u širenju virusa grungea, zahvaljujući Everettu Trueu koji je iz NME-a prebjegao u Melody Maker. Zanimljivo, Melody Maker je prije NME-a počeo pisati o punku, no NME je ubrzo naučio kako se to radi bolje i provokativnije. Sounds (1970-1991) je zahvaljujući Johnu Robbu iz grupe Membranes i danas izdavaču magazina Louder Than War (prvo je bio web site, nedavno se počeo tiskati!) također prije NME-a skužio grunge, no ipak je generalno bio više okrenut heavy metalu pa ga je NME također nadživio. Također i Record Mirror koji se oduvijek uglavnom bavio pop glazbom s top lista, a takvu publiku novine su očito manje zanimale od publike NME-a.

U odnosu na njih NME je često bio avangardniji (osim od Melody Makera između sredine 60-ih i ranih 70-ih), ponajviše “grizao” na nove stvari, “gurao” alternativu u ovom ili onom periodu rock i pop glazbe, naročito od glam-rocka preko punka, post-punka i synth-popa do Madchestera i Britpopa, kad postaje previše orijentiran na tradicionalizam britanskog rocka. Ipak, za razliku od Melody Makera, Soundsa i Record Mirrora, pa i pop dvotjednika Smash Hits (1978-2006), NME je dočekao eru digitalnog izdavaštva u koju je ušao još 1996. godine. Možda zahvaljujući i naslovnicama poput one iz 1976. s Kraftwerkom i provokativnim naslovom: “Ovo je ono čega su vas vaši očevi u ratu pokušali poštedjeti”.

NME je bukvalno stvarao bendove, ali i vlastite autore poput burevjesnika punka Julie Burchill, zatim (kasnije) književnika Tonyja Parsonsa koji je o svojim danima u NME-i napisao i roman “Stories We Could Tell” i (kasnije) producenta Paula Morleya; Charlesa Shaara Murraya kojem je Sid Vicious jednom prigodom razbio glavu lancem od bicikla i Micka Farrena iz The Deviantsa koji se pankerski obrušavao na stadionski rock; Andyja Gilla koji i danas drži rubriku recenzija u engleskom dnevnom listu Independent i Stevea Lamacqa koji i danas radi genijalne emisije na radiju BBC6; Vivien Goldman koja je jedno vrijeme živjela s Chrissie Hynde iz Pretendersa koja je također pisala za NME i pokojnog Charlieja Gilleta koji je napisao i nekoliko cijenjenih knjiga poput “The Sound Of The City”, prve studije o povijesti rock glazbe; Barneya Hoskinsa koji je kompilirao sjajnu knjigu i na temelju nje konstantno nadopunjavanu internet stranicu s antologijskim tekstovima vrhunskih rock kritičara “Rock’s Backpages” ili Nicka Kenta koji je u doba punka NME vratio u žižu jer je od kasnih 60-ih do sredine 70-ih gubio od Melody Makera koji je bolje pokrivao progresivnu, psihodeličnu i općenito rock glazbu. Lista je preduga...

Promjena ukusa

No početkom ove dekade internet je već bio toliko sveprisutan da je i NME-u ubrzo bilo nemoguće opstati na kioscima “za keš” pa se 2015. godine počeo besplatno dijeliti, egzistirajući samo na reklamama. Okrenuo se popu, ali ni Rihanna ni njezine kolegice na naslovnicama nisu ga spasile od gašenja tiskanog izdanja. Već i prije toga NME nije bio važan kao nekoć, pogotovo ne u instaliranju novih i avangardnih imena koji će koliko sutra postati velikima ili barem cijenjenima i utjecajnima.

Posljednji put da je NME doista bio bitan bilo je početkom ovog stoljeća kad je u prvi plan izbacio The Strokes i The White Stripes, a malo kasnije Libertines i Arctic Monkeys. Tada smo ga mogli bez problema kupovati u nas, primjerice u nedavno propalim knjižarama Algoritma, ali to mi više nije bilo tako slatko i napeto kao ranih 80-ih, osim zbog jednog osobnog i vrlo privatnog razloga jer mi je jedna djevojka iz te knjižare... Neću baš sve otkriti, ali eto, ljubav ide i kroz NME, a ne samo kroz želudac.

Ljubav na stranu, NME je svoju draž, realno gledano, ipak počeo gubiti sredinom 90-ih, a najkasnije početkom milenija. Stoga mi se već petnaestak godina činilo da je odluka od prestanku tiskanja NME-a, posebice otkako je sveden na “free paper”, bila neizbježna. Kako zbog interneta i njegove svežderske moći, tako i zbog promjena u ukusima mlade publike i njezinim navikama slušanja glazbe i čitanja o glazbi. Baš kao što zaključuju u Guardianu: “Tinejdžeri danas ne moraju svake srijede ići do kioska da saznaju što je novo, čekati da na radiju čuju emisije (pokojnog - op.a.) Johna Peela, prošetati do trgovine s pločama.

Danas izvođači mogu izravno komunicirati sa svojom publikom, čak i objavljivati glazbu bez da o tome obavijeste medije kao čuvare kulture, pa čak i diskografske kuće za koje snimaju. No pitanje je gdje se danas u glazbi, zbog takvog stanja stvari, mogu doživjeti ono uzbuđenje i onaj osjećaj otkrića”. Kao u doba kad je NME bio u naponu snage, a klinci morali otići do kioska da im netko važan otkrije što je zapravo bitno i kvalitetno, čekati omiljenu radijsku emisiju s kazetom spremnom za snimanje i štedjeti lovu za ploče po koje smo išli sve do Trsta, Beča, Münchena, ako ih nije bilo u Zagrebu.

NME.COM

Kako god, danas kad je sve dostupno pa time možda i manje vrijedno, nadajmo se da će barem nme.com opstati, ako već ne ponovo postati važan kao i tiskani NME u “zlatnom periodu”, između sredine 60-ih i sredine 90-ih, odnosno od “utrke u naoružanju” Beatlesa i Stonesa preko “vojevanja” Davida Bowieja i Marca Bolana i “mrtve trke” The Clasha i Sex Pistolsa do “bitaka” Oasisa i Blura.