Nije Elvis, ali srećom nije ni Justin Bieber

Ambiciozni Justin Timberlake, “kvintesencijalna zvijezda” suvremene pop glazbe, pravi je “poster dečko” neoliberalnog kapitalizma.

Karijeru je počeo kao klinac u Disneyjevom Mickey Mouse Clubu, zajedno s Britney, pa je bio idol tinejdžerica u boy-bandu N’Sync, da bi postao jedan od najpopularnijih muških izvođača 21. stoljeća.

Na vrhuncu popularnosti počeo je glumiti u filmovima pa se ukazao i u “Društvenoj mreži”, kupio udio u MySpaceu i postao američkom inačicom Robbieja Williamsa. Nakon veze s Cameron Diaz, oženio se s Jessicom Biel koju je opjevao u novoj, nekima slatkoj, no realnije tek plitkoj i dosadnoj pjesmi “Mirrors”.

Te, ne baš sjajne karakteristike, uz pretanušan vokal, nažalost su zasjenile sve ono što je na trećem albumu Justina Timberlakea moglo solidno funkcionirati. Justin je šarmantan zabavljač, odličan plesač, spretan biznismen, ali i prilično inferioran pjevač čiji falseto nije iritantan, ali nema ni karakteristike osebujnog, seksepilnog vokala.

Prilično je ispod dosega njegovih uzora poput Georgea Michaela i Michaela Jacksona.

U setiranju ambijenta pjesama u kojima je gotovo jedini motiv kako se ovoj ili onoj uvući u gaćice - legitimna tema predratnog bluesa pa zašto ne i R&B-a 21. stoljeća, ali više mesa, mašte i humora Justinu ne bi škodilo - Timberlake se iznova oslonio na Timbalanda premda potonji već neko vrijeme nije cutting edge producent pop glazbe. To igranje na sigurno čak i nije minus “20/20 Experiencea”.

Timbaland, ako više i nije toliko hip kao u vrijeme “Future Sex/Love Sound”, dovoljno je naslušan i vješt da je Justina posve odmaknuo od prevladavajućih, gotovo redom groznih R&B/house fuzija. Umjesto toga, “20/20 Experience” započinje sa štrajhovima violina koje se ubrzo pretapaju u soul, a kasnije i funk 70-ih, tek toliko producentski moderniziran da mu netko ne bi nalijepio pogrdnu etiketu “retro”. No, u suštini, “20/20 Experience” jest retro album na kojem su se Timberlake i Timbaland oslonili na iskustva Stevieja Wondera, Curtisa Mayfielda i Isaaca Hayesa koja su do mnogih slušatelja došli tek kroz prerađevine iz 80-ih.

Timberlake zna složiti refren koji vam cijeli dan skakuće po glavi, njegove pjesme glazbeno nisu iritantne, ali ni uz Timbalandovu pomoć početno zanimljive ideje ne trpe prosječnu dužinu pjesme od čak sedam minuta.

Sreća je što je današnje stanje R&B i pop glazbe toliko grozno da se “20/20 Experience” doima relativno zanimljivim i solidnim djelom. Treći Timberlakeov album može se usporediti s prošlogodišnjim debijem “Channel Orange” Franka Oceana.

No, “Channel Orange” je album koji mijenja budućnost i narav R&B glazbe, a “20/20 Experience” to ipak nije. Justin ide Oceanovim tragom, ali nije toliko kvalitetan, osoben pa ni osjećajan ili dramatičan.

No i to je pošten naum jer mogao je izbaciti bilo kakvo smeće i zaraditi jednako velik novac. Nije Elvis, no Justin Timberlake nije ni Justin Bieber.