Samo kojih desetak metara od trga koji nosi njegovo ime, na sada već omiljenom ljetnom okupljalištu ljubitelja glazbe, Tomislavcu, osvanuo je sredinom srpnja Nikola Šubić Zrinjski, glavni i naslovni lik opere Ivana pl. Zajca.
I okupio desetke tisuća Zagrepčana i njihovih gostiju koji su zajedničkim snagama zdušno pjevali “U boj, u boj”, svakako najpoznatiji ulomak iz naše najpopularnije nacionalne opere (neka mi ovaj put oproste Jakov Gotovac i njegov “Ero s onoga svijeta” jer im svako malo, od prigode do prigode, pridjevamo oznaku najpopularnije hrvatske opere, a istina je da tron dijele ravnopravno i ponosno, i šteta je što ih nemamo više!).
450 godina od bitke
No razlog za “Zrinjskog” na Tomislavcu, u izvedbi ansambala Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, bio je ovaj put doista reprezentativan, jer upravo u ovoj 2016. godini obilježava se 450. godišnjica bitke kod Sigeta, ujedno i ista obljetnica pogibije Nikole Šubića Zrinjskog 1566. godine. Tada je hrvatski ban, braneći mađarsku utvrdu Siget od Sulejmana Veličanstvenog junački poginuo, ali i zaustavio najezdu Turaka na Zapad. I ostao upisan u povijest kao “hrvatski Leonida” iako su poneke povjesničarske primjedbe nastojale brusiti zube o nacionalnoj vjerodostojnosti Zrinjskoga jer kao nije branio Hrvatsku, nego Ugarsku na čijem je tlu, uostalom, i poginuo. No, sve to nije smetalo preporoditelju hrvatskoga glazbenog života plemenitom Zajcu da Zrinjskoga 1876. smjesti u operu i učini ga naslovnim junakom prema libretu Huge Badalića koji je pak nastao prema tragediji “Zrinyi” njemačkoga pisca Theodora Körnera.
I sada stižemo do poante ovoga teksta jer se ponovo susrećemo s Mađarima i to iz jednostavnog razloga o kojemu znaju samo malobrojni, a on glasi: operu o Nikoli Šubiću Zrinjskom napisao je čak osam godina prije Zajca stanoviti August Abramović Adelburg, također prema Körneru, no djelo u Zagrebu nikada nije izvedeno, nego je praizvedeno, i to s golemim uspjehom 22. lipnja 1868. u Kraljevskom ugarskom nacionalnom kazalištu u Pešti! O skladatelju Abramoviću nema se bog zna što reći (a tko ga je i čuo!?) iako ga osim nekih naših enciklopedijskih i leksikografskih jedinica spominje The New Grove Dictionary of Music (London 1980.) No, svakako su zanimljivi neki njegovi životni podaci, poput onog da je rođen u Carigradu, gdje mu je otac djelovao u diplomatskoj službi te da je u uvertiri svoje opere koristio jedan hrvatski koralni motiv koji je navodno sam Nikola Šubić Zrinjski “ukajdio”, a otac Abramovićev pronašao u rukopisnoj zbirci carigradske biblioteke. Ukratko, taj je, u Beču školovan skladatelj i violinist prvi zagrizao u Körnerovu tragedsku jabuku i skladao operu koju je, kako je i red, najprije ponudio Zagrebu, no dobio je odbijenicu s obrazloženjem da Agram nema stalni ansambl koji bi mogao izvesti tako zahtjevnu partituru. Uslijedila je posve logična odluka pa je Abramović, ne časeći časa, djelo ponudio Pešti koja ga je objeručke prihvatila - jer Zrinjski je i njihov, zar ne?
Peštanska opera
Međutim, priča bi bila prejednostavna da je ostalo samo na promjeni kazališnih adresa. Peštanska opera bila je naime voljna postaviti djelo, ali uz određene uvjete, tj. da se ponešto preuredi “na mađarski”, da se naslov “Zrinjski” promijeni u “Zrinyi”, umjesto hrvatskog kola imao se plesati čardaš i “još koješta drugo”, kako je sam Abramović pripovijedao svjedoku vremena, muzikologu Franji Kuhaču. I tako i bi, Abramović se prihvatio posla, a Mađarska je prva dobila operu o “svom” nacionalnom junaku. Mi smo morali pričekati još osam godina dok se Zajc nije izborio za profesionalni ansambl, a tada je već napisao i svog “Zrinjskog”!
Sve ovo hrvatska javnost, barem ona stručna, ne bi znala da prije 18 godina priču nisu razotkrila dvojica naših istaknutih umjetnika, akademici, književnik Nedjeljko Fabrio i skladatelj i dirigent Zoran Juranić. Fabrio je naime u Szécsényijevoj nacionalnoj knjižnici u Budimpešti nabasao na šest debelih svezaka Abramovićeve partiture koji su na 1800 fotokopiranih stranica ukazivali da je riječ o pravoj “monstr” operi. Obojica akademika, Fabrio kao pasionirani ljubitelj i vrstan poznavatelj glazbe, a Juranić osvjedočeni istraživač i praktičar hrvatske glazbe, odmah su alarmirali javnost. Štoviše, u tadašnjem Ministarstvu kulture naišli su na razumijevanje i ono je poduprlo projekt povratka Abramovićeve partiture u Hrvatsku, načinjeni su i mikrofilmovi i priređen prepjev teksta s njemačkog čiji je autor Sead Muhamedagić. Fabrio je tada u časopisu Matice hrvatske Kolo/4, 1998. objavio i duhovito “Pismo gospodinu Augustu Abramoviću Adelburgu”, naslovivši kao adresu RAJ, ushićen mogućnošću da će se prvi Zrinjski ipak ukazati u Zagrebu, i to ni manje ni više nego za Dan državnosti 2000. godine! Štoviše, u očekivanju hrvatske praizvedbe Fabrio kliče: “I bit će bogme pregršt magisterija, doktorata i inih odličja na tu temu”. No, nije se dogodilo ništa, Agrameri bi rekli - brus!
Partitura u Štrigovi
Uostalom, nešto slično rekao je, uz muzikologa Kuhača, i političar i publicist Fran Folnegović, još jedan svjedok Adelburgova peštanskoga uspjeha: “Sijmo prije konoplje jer se drugčije gaća ne dočekasmo!” Obojici je, dakako, bilo krivo što se Zagreb, čak i usprkos organizacijskim i kadrovskim opernim nevoljama, nije makar potrudio dovesti Adelburga i njegovo djelo. Folnegović tako u Dragoljubu 1868., iste godine kada je “Zrinyi” praizveden, ističe: “Da je Zrinski Hrvat to hvala Bogu znamo, ma se tko kitio, ma tko veličao s njim; ali da je Adelburg, skladatelj pjevanke ‘Zrinski’, hrvatsko koljeno to - tekar iz magjarskih listova doznajemo... Ma, i kako ćeš u Adelburgu nazrieti Hrvata? Mora ti se tekar kazati da mu se je otac još pisao Abramović”. I tako se priča o “Zrinjskom prije Zrinjskog” vuče gotovo stoljeće i pol premda je još 1952. u tadašnjem Vjesniku u srijedu novinar Đorđe Zelmanović bjelodano upozorio na Adelburgovu operu nakon čega se u istoj tiskovini javio i dr. Radoslav Kiš-Šaulovečki s informacijom o netom pronađenoj partituri u Štrigovi, i to u ostavštini obitelji Abramović. Priča ide i dalje do Hrvatskog glazbenog zavoda koji je 1964. otkupio nepotpunu rukopisnu partituru opere s njemačkim tekstom, tako da po svemu sudeći Hrvatska danas posjeduje dvije: onu koja je stigla iz Budimpešte na mikrofilmovima i fotokopijama zahvaljujući našim akademicima, i ovu koja je u arhivu HGZ-a!
No, što će nam partiture pa makar i nepotpune kad ih nema tko izvesti?! Ili se baš nikome ne da prtljati s nečim što zahtijeva jako puno svakojakih napora. Ili možda postoji zazor od mogućnosti da bi prvi “Zrinjski” zasjenio drugog? Sumnjam, jer Zajčevo je djelo toliko ukorijenjeno u hrvatsku nacionalnu svijest da mu zacijelo ni nekoliko drugih “Zrinjskih” ne bi moglo konkurirati. Uostalom, koračnica “U boj, u boj” stigla je još prije nekoliko desetljeća čak i do dalekog Japana, a malo tko zna da ona izvorno uopće ne pripada operi jer ju je Zajc skladao mnogo prije još za boravka u Beču. Prve riječi ove koračnice postale su u našem novijem vremenu i prijepornim koketiranjem s ustaškim konotacijama, baš kao i tekst “Za dom” koji pjeva Zrinjski sa zborom, a kojem se u vrijeme NDH dodavao ozloglašeni nastavak koji se danas također nerijetko zloupotrebljava. Činjenicom, međutim, ostaje da je upravo ova Zajčeva opera u raznim vremenima igrala i izvankazališnu i neumjetničku ulogu, osobito netom nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su glasnu mlađariju s tadašnjeg “đačkog partera” nakon završetka “Zrinjskog” nerijetko maricom odvozili u pritvor. Valja se prisjetiti i delikatne situacije 1982. kada su djelo na scenu HNK u Zagrebu zajednički postavili redatelj Kosta Spaić i dirigent Lovro Matačić. Vremena su još bila olovna, a time i znatiželja veća: kako će se ta dvojica kazališno-glazbenih čarobnjaka razumjeti u operi koja vuče takvu prtljagu. Jer, Spaić je bio član Centralnog komiteta, a za Matačićem je išao trag ustaškog, a poslije i kažnjenog dirigenta. Kuloarima je kolalo glavno pitanje: hoće li biti prepoznatljivih hrvatskih simbola, hoće li se ljubiti barjak u finalu... I, bilo je svega; dobrog, plemenitog, umjetničkog; nacionalizmu, ni bilo kakvom “izmu” ni traga. S legendarnom scenom zakletve sigetskih junaka koja je u Spaićevoj zamisli uspjela zasjeniti čak i finale “U boj, u boj”, bio je to najljepši Zajčev “Zrinjski” na hrvatskoj sceni uopće.
Prvi balet
No, ovdje nije riječ o politici i njezinim povremenim pogubnim posljedicama za umjetnost. Ili ipak jest, ali o kulturnoj politici (kad bismo je imali!). Nema straha da će naš prepoznatljivi operni simbol možda pokleknuti dođe li kojim čudom ikad do Adelburgove izvedbe, svejedno je pod kojim nazivom, kao “Zrinjski” ili “Zrínyi”. Nečija bi obveza bila postaviti tog “Zrinjskog prije Zrinjskog” ako ni zbog čega drugog, a ono zbog puke kulturološke informacije, dugovanja vlastitoj povijesti koja je, kada je riječ o glazbenoj sceni, još puna nepoznanica. Uostalom, znamo li koji je prvi hrvatski balet? Dakako da ne znamo jer se jednočinka “Jela” skladatelja Bele Adamovića Čepinskog prvi i zadnji put gledala u Zagrebu 1898.! Nemarni prema baštini možemo samo očekivati da će se neke nadolazeće generacije isto tako odnositi prema stvaralaštvu današnjice. I tako zamire kulturna tradicija kojom se volimo hvaliti samo onda kad nam zatreba. A treba li nam Adelburgov “Zrinjski”, tek će se vidjeti, možda za koju sljedeću okruglu obljetnicu sigetskog junaka? Ako nas naši susjedi u međuvremenu ne preteknu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....