Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Ako žele apsolutnu tišinu, neka sviraju pod staklenim zvonom!

Za one koji su bili na koncertu Zagrebačke filharmonije 30. rujna i one koji nisu bili, ali su pročitali kritiku u Jutarnjem i one koji pojma nemaju što se zapravo dogodilo na tom koncertu, vrijedi utvrditi gradivo. Na otvorenju sezone Zagrebačke filharmonije početak Alpske simfonije Richarda Straussa svirao se dva puta! Nakon uvodnih taktova dirigent Dawid Runtz prekinuo je svirku, stanka je nešto potrajala a zatim je Alpska krenula ispočetka! Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima kao ni mnogi s kojima sam kasnije komentirala. U međuvremenu, nakon objave kritike, mobitel mi se nakrcao gnjevom nekih članova orkestra, s maestrom sam na njegovu inicijativu obavila vrlo uljudnu korespondenciju, a novinarki Jutarnjeg na upit o razlogu prekida rečeno je vrlo šturo: prekinulo se zbog zvonjave nekog mobitela!

Uši ponovno nisu vjerovale. Jer nije to bio ni prvi a jamčim ni zadnji put da mobiteli zvone usprkos uredno snimljenom upozorenju prije početka da se sprave imaju ugasiti.

Postavlja se pitanje: je li javni koncert baš pravo mjesto na kojem se dio publike odgaja a dio, i to veći, kažnjava? Ako se ponašanju na kulturnim priredbama ljude nije naučilo u obitelji ili školi, neće se zasigurno niti na koncertu. Mobiteli zvone posvuda, ali se još nije desilo da se drame, opere, baleti pa i koncerti zbog toga prekidaju i kreću iznova. Treba li ih oduzimati prije početka? Bila bi to komplikacija, čak represija e da bi se umjetnici osjećali sigurno i koncentrirano.Ta su vremena posvemašnjeg mira s obiju strana podija ili scene na žalost prošla, a bolja eto nisu došla. Na koncertima se kod nas i dalje plješće između stavaka, kašlje, telefonira, čak i žvače...!

Bila sam (i ostala) uvjerena da se cijela operacija dogodila zbog paralelnog snimanja, što jest legitimno ali se to tada naziva i distribuira s istaknutom naznakom Live. Po meni opravdanja za treniranje strogoće nema jer neće upaliti. Može samo neke zbuniti, neke razgnjeviti a glazbenicima biti motiv za vrijeđanje onih koji o njima pišu. Može i tako, ali onda nema više zbora o ometanju umjetnika niti o povredi njihova dostojanstva. Ono može biti povrijeđeno samo krivim prosudbama kritičara.

O potpunoj posvećenosti i svom radu i publici zorno svjedoči nedavna premijera mjuzikla "Ljepotica i zvijer" u istom prostoru. U velikom dijelu spektakularne predstave s mnogo izvođača, tehnika je jako zaštekala. Škripalo je ili se ništa nije čulo no nikome nije palo na pamet prekinuti. Događa se, i predstava je privedena kraju. Baš kao i nesretna Alpska s dva početka i mobitelom. Ta danas svima nužna spravica pokazala je s jedne strane, čini se neiskorjenjivu, neodgojenost dijela publike, a s druge pretjeranu osjetljivost glazbenika koji nikako da shvate u kakvim vremenima žive. Ako žele apsolutnu tišinu, morat će muzicirati pod staklenim zvonom.