Njihova estetika usporediva je s Rammsteinom i Museom, ali nedostaje im pamtljivih pjesama

Kad su Bruno Žabek i Benjamin Mjeržva napustili Micekse predvođene Alenom Kraljićem (ex-Pipsi, Majke, Prljavo kazalište) nisu mogli naći adekvatnog gitarista pa su započeli kao drum’n’bass duo inspiriran garage-punkom, noise-rockom i blues-punkom na tragu The Stoogesa, Discipline kičme, The White Stripesa, The Black Keysa i Killsa. U međuvremenu su počeli surađivati sa synth-pop duom pocket palma čijim posljednjim albumom nažalost nisam bio oduševljen premda su na njemu radili i Žabek i Mjeržva.

Pjesme s “Novog željeza”, za moj ukus, ne uzdižu se na razinu s debija “Kad čuješ ovaj zvuk”, a još je teže predvidjeti koliko mogu zacimati one koji vole noise-rock, a koliko one koji preferiraju synth-pop. Stilski je intrigantno, ali nedostaje pamtljivijih skladbi premda estetika usporediva s estetikom Rammsteina, Musea, Enter Shikari i srodnih sastava posjeduje dovoljno bombastičnosti pa i plesnosti, a znamo da rock posljednjih deset-petnaest godina itekako ima problema s ritmom koji bi naveo publiku na ples.

Moguće je da je samo problem u meni pa se ne bih bunio ako Djeca! s “Novim željezom” dobace šire publike jer posrijedi ipak nije “drveno željezo” nego smisleni hibrid bučnog alter-rocka, nervoznog electro-popa i plesnijeg ritma.