Njihova ludost intrigantna je, nježan glas pjevačice iz šaptaja prelazi u egzistencijalni vrisak

Napokon sam uhvatio vremena i prostora da napišem nešto i o proljetnom albumu filadelfijskog benda Mannequin Pussy predvođenog basisticom i pjevačicom Marisom Dabice. Nisam ih slušao ranije, ali četvrti album "I Got Heaven" oduševio me spojem dviju posve oprečnih estetika. S jedne strane je brzina hardcore punka s bučnim noise-rock gitarama preko kojih se razlijevaju nježne melodije. My Bloody Valentine su radili nešto slično, čak i Nirvana, no Mannequin Pussy je dovoljno samosvojan sastav da me oduševi svojom kolizijom gitara odvrnutih na jedanaest, nježnog glasa Marise koja iz šaptaja prelazi u egzistencijalni vrisak, kanonade bubnjeva i ferceravog basa. Ekstremna emocionalnost stopljena s ekstremnom bukom forte je sastava Mannequin Pussy u produkciji Grammyjem nagrađenog Johna Congletona koji je radio i s pop pjevačicama poput Nelly Furtado, rock bendovima poput The War On Drugs, velikanima avangarde poput Davida Byrnea i bogovima noise-rocka poput Swansa. Manje upućene može zbuniti kontrapunkt između melodioznosti A strane i tvrdokornosti B strane apokaliptičnog albuma "I Got Heaven", no potpisniku ovih redaka takva ludost je intrigantna. U devedesetima bi ovakav bend bio silno popularan, ali ta vremena su prošla.

MANNEQUIN PUSSY

I Got Heaven

Epitaph

žanr: punk/shoegaze

ocjena: 4