Novi život Leonarda Cohena: Lijeni gad u odijelu ima divne nove pjesme i još uvijek želi ljubav

ZAGREB - Čudan lik, taj Cohen. Kad je Elvis osvojio svijet, godinu dana stariji pjesnik iz Montreala još je vjerovao u tiskane zbirke pjesama, premda danas priznaje da bi volio da je napisao “Roll over Beethoven and tell Tchaikovsky the news”, stihove Chucka Berryja.

Beatlesi, koji su već kao klinci skužili Berryja i Elvisa, još su ga se manje dotakli, a na pjevanje tek ga je indirektno potaknuo sedam godina mlađi Dylan. Kad je “ne vjeruj nikome starijem od trideset” bio moto kontrakulture, Cohen 1967. godine postaje 33-godišnji debitant na glazbenoj sceni kojom su harali dvadesetogodišnjaci.

Više je nalikovao profesoru književnosti s kakvog kanadskog sveučilišta negoli rock zvijezdi, ali napokon je shvatio zašto je bitno oženiti velike misli s popularnom glazbom. No, miljenik dama postao je vrlo brzo i to je ostala konstanta u njegovu sad već 77 godina dugom i burnom životu. Kao i duge stanke između albuma.

Duboki šapat

Sredinom 90-ih Cohen se povukao u osamu budističkog samostana ponad Los Angelesa, a na prvu koncertnu turneju nakon 15 godina izbivanja s pozornica vratio se 2008. godine, kad je shvatio da mu je prijateljica i menadžerica Kelley Linch ukrala pet milijuna dolara životne ušteđevine.

Nije se libio ući ni u najveće arene iako tada 74-godišnji kantautor i njegova glazba tamo spadaju koliko i Gergijev i filharmonija. Unatoč tome, svojim dubokim šaptom doslovce je publici oduzeo glas. Bili su to vjerojatno najtiši i najljepši koncerti u modernim sportskim arenama, uključivši i onu zagrebačku. Paradoksalno, baš zbog te povratničke, doista impresivne trogodišnje svjetske turneje od 247 koncerata, Cohenov 12. album - prvi u osam godina koliko je proteklo od “Dear Heather” - jedan je od najiščekivanijih u njegovoj 45 godina dugoj diskografskoj karijeri.

Među najboljima

“Nisam radio ništa 15 godina. Bio sam poput Ronalda Reagana u sutonu njegove filmske karijere. On se sjećao da je imao dobru ulogu i da je igrao predsjednika na filmu, a ja sam se sjećao da sam bio pjevač. Povratak na cestu doista me ponovno etablirao kao izvođača, i to mi je pružilo satisfakciju. Kad sam odradio turneju, nisam želio stati pa sam napisao pjesme i snimio album”, rekao je Cohen na nedavno održanoj konferenciji za novinare koju je vodio njegov štovatelj i lider grupe Pulp, Jarvis Cocker.

“Old Ideas” jedan je od najupečatljivijih albuma u njegovu opusu i jedan od kandidata za najbolji album diskografski mlade 2012. godine.

Nitko, naravno, nije očekivao ni promjenu glasa, ni promjenu tema koje Cohen njeguje već više od pola stoljeća. Posebice ne na albumu naslovljenom “Old Ideas”, koji otvara duhovita “Going Home”, započeta poput obraćanja Boga “Leonardu, sportskom tipu, pastiru i lijenom gadu u odijelu”, tipu koji je svašta zgriješio, ali koji je imao snage ljudima reći neke istine, čak i ako nisu bile ugodne.

Premda u pjesmi “Darkness” šapće stihove “nemam budućnosti, znam da mi je ostalo malo dana”, a u “Amen” priziva Boga da mu “pokaže mjesto na koje želi da njegov sluga pođe”, “Old Ideas” nije, barem ne samo i jedino, Cohenov oproštaj sa svijetom, priprema za posljednji razgovor s Bogom i priznanje grijeha kakve je pred kraj svog života u Rubinov mikrofon ispovijedao Johnny Cash.

Misli na kraj su prisutne, ali dovoljno je Cohen i u 77. godini života vitalan, čio i zdrav da se sjeća ljubavi i životnih zadovoljstava, da i dalje žudi za njima ili mašta o onoj kojoj će se baciti pred noge, bila to žena ili pjesma, kao u “Crazy To Love You”.

Lijepo zatvaranje

Depresija, patnja, bol, žal i smrt su tu, ali iz Cohenovih pjesama još nisu otišle žudnja, ljubav, seks ili religija, mizantropija i strast za pisanjem. Uz obilje crnog humora, autoironije i cinizma, a bez sintesajzera i aranžmana koji svojedobno baš i nisu pristajali njegovu dubokom glasu, “Old Ideas” je zapravo klasičan Cohenov album.

Uvelike utemeljen na orguljama i gospelovskom ugođaju te na arhivskim obrascima bluesa, jazza, folka i countryja te okušavanju u žanru koji nespretno zovemo gotičkom americanom, uz još jedan naklon europskoj glazbenoj tradiciji. Primjerice, “Come Healing” mogla je zalutati i iz one brvnare u kojoj je Bon Iver skladao svoj prijenac “For Emma, Forever Ago”, a “Banjo” iz korala Fleet Foxesa.

Ako, ne daj Bože, ovo bude zadnji Cohenov album, iako njegov autor planira drukčije, bit će to lijepo zatvaranje velikog opusa čovjeka koji je nevoljko ušao u sferu popularne glazbe da bi postao jednim od njenih najvećih pjesnika.

Za pjesnika koji se u popularnoj glazbi oduvijek osjeća poput starca, Cohen je na “Old Ideas”, poput Dylana na relativno srodnom albumu “Modern Times”, uzeo ulogu kakva mu najviše pristaje. Ulogu starog mudraca čiji šapat i hroptaj zvuče poput obraćanja Boga griješnom smrtniku čiji su dani zamalo, ali ne posve odbrojani i koji, misleći na smrt, slavi jedan veličanstven i unatoč brodolomima lijep život.