POSLASTICA U LISINSKOM

O SOLO NASTUPU PROSLAVLJENOG UMJETNIKA U ZAGREBU Kod Ive Pogorelića glasovir zvuči takvim sjajem kao ni kod jednog drugog današnjeg pijanista

O pijanizmu Ive Pogorelića uopće nije jednostavno pisati. Osobito onima koji ga slušaju i prate godinama, ali baš nikad ne znaju što mogu očekivati.

Za njega i njegovo umijeće glasoviranja naprosto ne postoje klasični uobičajeni kriteriji, a pogotovo epiteti koji bi na najjednostavniji način riješili problem označivši svaki njegov nastup savršenim, izvanrednim, etc. Ivo Pogorelić jest izvanserijski pijanist i svjetska zvijezda, no on je i mnogo više od toga, i to se još jednom pokazalo na njegovu najnovijem zagrebačkom solističkom nastupu u dvorani “Lisinski” 13. svibnja.

Promišljanje

Krcata dvorana pobožno je odslušala i ispratila Maestra velikim pljeskom, no ovaj su put ovacije na kakve smo navikli izostale, ali ne zbog sviranja, rekla bih prije zbog odabira programa koji se širem auditoriju učinio manje atraktivnim od onoga što se možda željelo slušati. Pa ipak, upravo je izbor Chopina, Schumanna, Mozarta i Rahmanjinova, i to s djelima koja nisu sva kanonska u opusima ovih skladatelja, pokazao onu gotovo nedohvatljivu Pogorelićevu dimenziju promišljanja koja je najbliža njegovu dijalogu s glazbom i skladateljima, a koja oštro izmiče receptu prokušane interpretacije. Pogorelićev danas već legendarni Chopin s Baladom u F-duru br. 2, op. 38, i Scherzom u cis-molu br. 3, op. 39 ovaj je put poslužio kao uvod, gotovo zamka, za ono što je slijedilo, a pozornost slušateljstva magično prikovalo za glazbeni svijet možda najmaštovitijeg od sviju romantičara u “Bečkom karnevalu” op. 26 Roberta Schumanna.

Za razliku od Schumannove druge skladbe sličnog naslova, razigranog i virtuoznog “Carnavala” op. 9, ovaj “Bečki” s mnogo manje programnih asocijacija učinio se idealnim za Pogorelićevu komunikaciju s kompleksom tek na izgled rascjepkane strukture u kojoj mašta autora i dubinski snažna analiza izvođača tvore čudesno energično jedinstvo glazbe.

Gotovo identična identifikacija dogodila se i sa Sonatom u b-molu, br. 2, op. 36 Sergeja Rahmanjinova, djelu neobične sudbine u nekoliko verzija od kojih je umjetnik odabrao autorovu inačicu iz 1931. godine. Glazba složena poput pačvorka, bujne teksture koja čas zastaje, a čas nezaustavljivo juri, pijanistički iznimno zahtjevna, kao uostalom i Schumannova, dobila je u Pogorelićevoj viziji gotovo filmsku dramaturgiju. Iz trena u tren mamilo je pitanje: a što će biti dalje, i još dalje…, i uvijek je bila čista, sublimna glazba, apsolutno rahmanjinovska, koliko i pogorelićevska.

A između svega toga tiho se utkala, gotovo ušuljala, jedna od najneobičnijih skladbi velikoga Amadeusa, Fantazija u c-molu, KV 475.

Interpretacije

I kao što je netko jednom rekao: svi su skladatelji svojom glazbom htjeli na nebo, a samo je jedan s neba sišao, tako je i ova dubokim emocijama zasjenjena glazba odzvučala kao da je onkraj ovoga svijeta. U izvedbi Ive Pogorelića nije bilo ni kapi one blagotvorne mozartovske pijanističke higijene koja ponekad može ići na živce. Bila je to pjesma bez riječi, u najfinijem pijanističkom zvonu, u trajanju blistavog dinamičkog zvukovlja od najtišeg do najglasnijeg, i kako onda ne ponoviti ono što bismo rado izbjegli kao banalnost: kod Ive Pogorelića glasovir zvuči takvim sjajem kao ni kod jednog drugog današnjeg pijanista. A interpretacije su samo njegove.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:43