Marko Brecelj bio je slovenski kantautor, alternativac dok ovdje nismo ni znali što je to alternativa, performer i avangardist rocka koji je to postao što s kultnim solističkim debijem "Cocktail" (1974), što s legendarnim albumima grupe Buldožer "Pljuni istini u oči" (1975), "Zabranjeno plakatirati" (1977) i "Živi bili pa vidjeli" (1979). Rođen je 30. travnja 1951. godine u Sarajevu, a umro 4. veljače 2022. godine, pretpostavljam u Kopru gdje je godinama na prilično osebujan način vodio klub MKC.
Breceljev prvi solo album "Cocktail", kasnije je objavio još tri i jedan s celjskom post-punk grupom Strelnikoff, bio je spoj nespojivoga jer je na njemu grubim vokalom donosio otkačene pjesme u skockanim aranžmanima Bojana Adamiča i pratnji Plesnog orkestra RTV Ljubljana. Bio je to sudar avant-rocka i festivalske estrade izveden koliko na subverzivan, toliko na prijemčiv način, a zbog kojeg je Brecelj nagrađen i nagradom Sedam sekretara SKOJ-a koju mu je uručio Arsen Dedić.
"Ćudljivi genije"
S Buldožerom je postao autor subverzivnih i crnohumornih stihova, često i ciničnih i sarkastičnih, od svoje generacije poiman kao genije, ali s druge je strane je bio i nepredvidiv te ćudljiv frontmen, sklon ekscesima i teatralijama poput izlaska na scenu u invalidskim kolicima (u čemu ga je na Reading festivalu ranih 90-ih na neki način kopirao Kurt Cobain), paljenju kose i brade i raznim drugim nepodopštinama. Tip od kojeg su Let 3 štošta naučili, baš kao i Panrkti, ali u drugačijoj muzičkoj formi od Buldožera kao hibrida blues i prog-rock benda.
Naravno, u Sloveniji je prije negoli u drugim republikama SFRJ bilo moguće sprdati se sa sistemom pa je Brecelj prošao "lišo" pjesmom "Novo vrijeme" u kojoj se konstatira "staro stanje, isto sranje", umotvorinama poput "Život, šta je to, to je feferon /Crven ili žut, kratak, ali ljut", gadarijicama poput "Blues gnjusa", kontemplacijama o izlogu "Jeftinih slatkiša", pozivom na opijanje i drogiranje u "Ne brini, mama", jebanjem Švabica u "Helgi" i socijalnim opservacijama u "Yes My Baby, No" koja je uvelike inspirirala i Gustafe. Ima toga dovoljno da bi se Brecelja (s Buldožerom) moglo nazvati velikim osloboditeljem do tada neslućenog literarnog prostora u popularnoj muzici socijalističke države koja je često bila demokratičnija i kapitalističkija nego što bi joj to mnogi danas željeli priznati.
Velika hrabrost
Zapravo, na toj ivici između "zabranjenog plakatiranja" i "pljuvanja istine u oči" Brecelj je s Buldožerom, vođen logikom "živi bili pa vidjeli", ekvilibrirao poput akrobata na trapezu. Danas je teško nekom objasniti koliko je bilo hrabrosti u onome što su radili Buldožer i Brecelj sredinom 70-ih, ali doista je bilo. Još je zanimljivije što su se Buldožer i Brecelj s ti svojim podjebavanjem i prilično radikalnom poezijom u korpusu jugoslavenske popularne glazbe pojavili gotovo paralelno kad i Bijelo dugme sa svojim "pastirskim rockom" koji je bio prilično benigan, ako ne i prorežimski (tu će ulogu Bregović otvoreno igrati 80-ih).
Po odlasku iz Buldožera, koncem 70-ih, Brecelj će početi igrati ulogu aktivista koji u Kopru i tom dijelu Slovenije omogućava opstanak nezavisne i alternativne kulturne scene o čemu je od njega (ne)posredno puno naučio Kornel Šeper kao pokretač URK-a i Močvare u Zagrebu. Zapravo, moglo bi se reći da je Brecelj bio uzor i Šeperu i kantautoru Manceu kojem je pak Kornel kroz "Kekere Aquarium" bio izdavač. Poznate su anegdote (o kojima piše i kolega Petar Janjatović u svojoj "Ex-YU rock enciklopediji") o tome kako je Brecelj naplaćivao fotografiranje s njime posjetiteljima MKC-a u Kopru, rangirao cijene ulaznica u klub ovisno o geografskom porijeklu i socijalnom statusu, a bonova za piće s likom Alije Sirotanovića i osobno se sjećam kad sam u MKC ranih 90-ih doveo Majke i Hladno pivo.
Spavali smo na strunjačama u ledenom i tada već praznom klubu, a za večeru dobili jednu pečenu kokoš. I dok smo "kontali" kako da podijelimo tu jadnu kokoš na desetak porcija, odnekud se stvorila ogromna doga koja je istu odnijela sa stola pa smo ostali samo na alkoholu i travi. Barem do jutra dok Suba (bubnjar Hladnog piva) i ja nismo otišli po kruh i špek pa hranili sebe i jato galebova koje nas je na koperskoj rivi salijetalo kao u Hitchcockovim "Pticama". Naravno, previše sam cijenio pa i volio Brecelja da bih mu išta zamjerio. Bila je to rock'n'roll škola koja se morala proći, a i lijepo nas je do sitnih sati zabavljao za šankom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....