Odlazak osnivača kultnog Cabaret Voltairea, pionira industriala, electro-popa i techna

Uz Kraftwerk, uvijek bih za drugi najutjecajniji sastav iz formativnog stadija onoga što danas nazivamo elektroničkom glazbom odabrao Cabaret Voltaire iz Sheffielda premda je nepobitno da su Richard H. Kirk, Chris Watson i Stephen Mallinder djelovanje 1973. godine započeli i pod utjecajem Briana Enoa, koji je netom istupio iz Roxy Musica da bi kreirao elektroničku ambijentalnu glazbu.

Članovi Cabaret Voltairea ime svom sastavu nadjenuli su po dadaističkom klubu iz Züricha iz doba Prvog svjetskog rata, a prvi ugovor potpisali 1978. za Rough Trade, tada meku britanskog post-punka. Stoga su često dijelili pozornicu s Joy Division, a punk publiku zainteresirali za elektroničku glazbu koja je zapravo i bila punk, samo izražen ritam-mašinama, primitivnim sintisajzerima, loopovima, dubovima, oscilatorima i tek pokojim uletom električne gitare i vokalom u funkciji proklamiranja političkih i subverzivnih poruka.

Uz to, kako se industrija Ruhra odražavala u glazbi Kraftwerka, tako je i hrup čeličana Sheffielda odzvanjao u electro-industrial zvuku Cabaret Voltairea bez čijeg je avangardizma teško zamisliti i bitno komercijalnije dosege britanskog synth-popa. Nije nimalo slučajno da su za Cabaret Voltaireom iz Sheffielda u svijet krenuli The Human League, Heaven 17, Clock DVA, Comsat Angells ili da je baš u tom gradu 1989. godine osnovan Warp Re­cords, jedna od najprogresivnijih etiketa elektroničke glazbe kojoj je Richard H. Kirk sa solo snimkama, duom Sweet Excorcist te pod imenom Sandoz bio jedan od prvih (i) važnijih izvođača.

Bez upliva Cabaret Voltairea teško je zamisliti glitch, EBM, IDM i industrial, a kasnijim koketiranjem s funk ritmovima taj je trio utirao i put jungle, techno, garage, dubstep i acid house glazbi. Doduše, današnja techno publika vjerojatno bi glavom bez obzira pobjegla od poput brusilice abrazivnih i poput britve oštrih te jezovitih i klaustrofobičnih ataka Cabaret Voltairea; ne samo onih s poput nakovnja tvrdih albuma "Mix-Up" (1979), "The Voice Of America" (1980), "Red Mecca" (1981) ili "2x45" (1982) nego i s "The Crackdown" (1983) i "Micro-Phonies" (1984) ili "The Covenant, The Sword And The Arm Of The Lord" (1985) i "Code" (1987) čiji su se "hitovi" u to doba vrtili i na gramofonima Jabuke jer Zagreb je tada, barem što se tiče avangardnih strujanja u glazbi, više bio u kontaktu sa svijetom nego danas.

Nažalost, Richard H. Kirk umro je nepunih godinu dana nakon objave efektnog povratničkog izdanja s kojim je podsjetio na fascinantne i revolucionarne dosege Cabaret Voltairea iz 80-ih, a u suštini njegovog solističkog, mračnog i oporog albuma "Shadow Of Fear" kojim je uhvatio i zeitgeist pandemijske i apokaliptične 2020. godine da bi početkom minulog proljeća objavio nadrealna i dadaistička izdanja "Dekadrone" i "BN9Drone" sa po jednom repetitivno-monotonom, no iznova fascinantno moduliranom skladbom od 40 i 60 minuta trajanja. Dani slave Cabaret Voltairea možda su ostali zakopani u 80-ima, ali dojam je i da je osnivač i jedini član tog velikog i važnog electronic-music sastava, Richard H. Kirk, umro u naponu snage, u dobi od 65 godina.