Orkestar i zbor 220 studenata Muzičke akademije najljepša čestitka MBZ-u

ZAGREB - Muzički biennale Zagreb do sada se obično otvarao nekom premijerom u anakronom plišanom ambijentu Hrvatskog narodnog kazališta uz izravni prijenos na HTV-u, što ministri kulture i gradonačelnici grada čije ime Biennale proslavlja nisu propuštali.

Preksinoć u Lisinskom nije bilo ni kamera ni ministra, koji je poslao izaslanicu Ninu Obuljen. Nije bilo ni gradonačelnika, a i bivši predsjednik MBZ-a, a sada Republike Hrvatske, imao je baš u to vrijeme večeru s Barrosom.

Za razliku od uvijek krcatog HNK, tri puta veći Lisinski baš i nije bio spektakularno popunjen, što je također poučno kako se ne bismo zavaravali iluzijom o masovnom odazivu na ipak elitističku manifestaciju. To, naravno, ne umanjuje njezinu vrijednost. Naprotiv.

Umjetnički direktor MBZ-a Berislav Šipuš zapravo nije mogao smisliti bolji, ljepši, poetičniji i simbolikom bremenitiji početak 26. biennala i proslavu 50. rođendana festivala. Bio je to spoj tradicije i baštine glazbe 20. stoljeća, hrvatske i svjetske, i masovnog sudjelovanja mladosti na kojoj počiva njezina budućnost.

Malec i Kelemen

Čak 220 studenata Muzičke akademije, koliko ih se ukupno izmijenilo na pozornici u orkestru i zboru, obasulo nas je silnom energijom i trudom uloženima u temeljitu pripremu i oduševljenu, impresivnu izvedbu velikih, važnih, antologijskih djela dvojice hrvatskih, u svjetskim razmjerima značajnih doajena hrvatske glazbe Ive Maleca i Milka Kelemena, kojima je dodano i zazivanje božjeg blagoslova, odnosno naklon pun poštovanja velikom majstoru Igoru Stravinskom u veličanstvenoj izvedbi njegove Simfonije psalama.

Ovacije za solisticu

Odličan orkestar i zbor, pod ravnanjem maestra Mladena Tarbuka, unio je svježinu kakvu zasigurno ne bi nijedan, osobito ne zagrebački profesionalni orkestar, u kapitalna istraživanja zvukovnih mogućnosti orkestra i njegovih grupa koja je još prije pola stoljeća poduzeo Ivo Malec u svojim skladbama “Sigma” i “Pokreti u boji”.

Šteta što 86-godišnji majstor nije mogao doći iz Pariza čuti ove izvedbe, a i godinu dana stariji Kelemen, osnivač festivala, koji je iz Njemačke uputio pozdrave, valjda prvi put propušta Biennale.

I Kelemenu bi se itekako svidjelo njegovo mladenačko djelo, gotovo u stilu Rahmanjinova ili Šostakoviča raskošno virtuozan Koncert za klavir i orkestar 1953. skladan za Melitu Lorković. Solistica, studentica tek prve godine Jelena Pavić, zasluženo je dobila ovacije koje nisu prestajale sve dok na bis nije izvela još i sjajni, za strane goste sigurno iznenađujući “Ricercar” Berislava Šipuša.

Svjetlosni efekti

Prvu večer u maloj dvorani Lisinskog virtuozno je nastavio beogradski pijanistički LP duo, Sonja Lončar i Andrija Pavlović, uz svjetlosne efekte sjajno režiranom ( Nikola Zavišić) izvedbom antologijske gotovo jednosatne skladbe “Mantra” Karlheinza Stockhausena.