Damien Rice

Osvojio je publiku pjesmama u kojima tiho pati jer je njegova ljubav otišla u naručje drugoga...

Damien Rice

 Nera Simic/
Prije njega je u SC-u nastupila i katalonska kantautorica Silvia Perez Cruz - pridružit će se Riceu i u finalnom dijelu njegovog koncerta - koja je ostavila dojam pomlađene inačice Joan Baez

Tiha voda brege dere, a internet čini čuda pa su ulaznice za koncert irskog indie-folk kantautora Damiena Ricea planule kao halva čime se njegov prvi dolazak u Hrvatsku prometnuo u jedan od najiščekivanijih ovogodišnjih inozemnih nastupa. Zanimljivo, rasprodanom dvoranom Kina SC prevladavale su djevojke koje su u doba objave Riceovog antologijskog debija "O" (2002) bile predškolske ili osnovnoškolske dobi. Nije baš ugodno biti među najstarijima na nekom koncertu, no možda nataloženo iskustvo kroničara koji je u životu bio na nizu kantautorskih koncerata, a neke od ovako šparnih i osobno organizirao, pomogne u realnoj prosudbi Riceovog nastupa.

Prije njega nastupila je i katalonska kantautorica Silvia Perez Cruz - pridružit će se Riceu i u finalnom dijelu njegovog koncerta - koja je ostavila dojam pomlađene inačice Joan Baez, samo što dolazi iz Barcelone, a ne iz New Yorka. Kristalno čist sopran, uvjerljiva promjena ritmova pri sviranju akustične gitare, oslanjanje na hispansku, katalonsku pa i portugalsku fado tradiciju, koliko i na američku folk glazbu iz 60-ih, njezin su forte, naročito u nadahnutoj dekonstrukciji "The Sound Of Silence" Simona & Garfunkela kojom je zaista impresionirala.

Nakon kratke pauze, Rice je stupio na scenu da bi koncert započeo bez mikrofona, a potom počeo osvajati publiku pjesmama u kojima najčešće tiho pati jer je njegova ljubav otišla u naručje drugoga ili je ostao bez nje iz nekog drugog razloga. Čak i skladbe za koje je reako da nisu toliko tužne ili da se bave nekim drugim temama teško da zvuče veselo. Kad je objavio "O", jedan od najljepših i najsenzualnijih albuma prve dekade 21. stoljeća, zapisao sam da je Riceov glas ranjiviji od tada mu srodnog engleskog takmaca Davida Graya, blago falsetiziran, ali dojmljiv i snažan baš poput glasa nesretno preminulog Jeffa Buckleya. Tada sam se uplašio da bi i Rice mogao završiti nekim utapanjem ili zbog pjesama kakve piše okončati si život, ali srećom to se nije dogodilo.

Danas je na pragu pedesete godine života, a mlada publika još mu jede iz ruke premda svi skupa znamo da su njegove najjače pjesme, a u karijeri je objavio tek tri albuma, one s debija "O". Na njegovom koncertu u Kinu SC "Delicate", "Older Chests", "Volcano" i "Cannonball" sa spomenutog albuma bile su najdojmljivije, a njima bih pridružio i "I Don‘t Wan‘t To Change You" s trećeg albuma "My Favorite Faded Fantasy" (2014). No dok je njegov američki "brat po oružju" Ryan Adams objavio i previše albuma, dojam je da se Rice ipak vrti u krug pa već devet godina čekamo njegov četvrti album. Kao da ga je prestrašio ogroman uspjeh albuma "O" koji je u Irskoj dosegao desterostruku, a u Velikoj Britaniji četverostruku platinastu nakladu. Sjajno mu je prošao i drugi album "9" (2006).

image

Damien Rice

Nera Simic/
image
Nera Simic/

Premda mu opus nije velik, Rice ima dovoljno pjesama koje publika zna naizust. Svaka od njih bila je izvedena lijepo, nadahnuto i senzibilno, ali glasne "električne" matrice u tri skladbe bile su posve nepotrebne. Nisu dodale potrebnu dramu i napetost nego su bile artificijelne. Nadalje, konferanse su mu bile preduge pa se time i nastup previše odužio, mada mi je bilo drago čuti da zapaža koliko je Irska postala bolja i modernija zemlja dočim mi ovdje, nažalost, regresiramo u neki "novi", ali jednako mračni Srednji vijek. Tamo su se napokon riješili upliva katoličke crkve na društvo i državu, a ovdje obrnuto pa čovjek zažali za socijalizmom kad je ovdje religija bila tamo gdje joj je mjesto. O ekonomiji Irske i Hrvatske da i ne pričamo, a mislim da smo u 80-ima bili podjednako siromašni ili bogati, kako vam drago.

image

Damien Rice

Nera Simic/
image

Zagreb, 020423.
Koncert irskog glazbenika Damiena Ricea u Kinu SC.
Foto: Nera Simic/CROPIX

Nera Simic/

Nadalje, Rice je prilično čudno koncipirao nastup što je nakon krasne, ali posve drugačije, elektroničke "Astronaut" s elegantnom igrom svjetala u režiji Jane Jacuke iz Latvije, koju je kao i Silviju upoznao tijekom jedne "umjetničke rezidencije" u Francuskoj, dovelo do antiklimaksa umjesto do ekstaze i katarze. Tako je i njegova najimpresivnija i najsnažnija pjesma "Blower‘s Daughter" ostala pomalo izgubljenom između sufliranja Silvie Perez Cruz i Jane Jacuke u završnici koncerta. Tijekom te završnice postalo je jasno da su dijelovi koncerta Damiena Ricea bili jako dobri, ali i da nisu tvorili koherentnu cjelinu koja bi publiku na koncu bacila u trans. Povremeno sam se osjećao kao da sjedim u nekoj kafeteriji u kojoj studentice drame oko nesretne ljubavi koju će već prekosutra, jer su dovoljno mlade, zaboraviti i potražiti neku bolju. Nije da im zamjeram jer i ja sam bio takav u njihovim godinama.

Ono što me više muči je što znam ili slutim da Rice može bolje, ali to nisam dočekao pa su mi na pamet počeli padati koncerti kakve su u "sličnom tonu i raspoloženju" pred mojim ušima i očima u Zagrebu, ali za moj ukus dojmljivije, izveli Steve Earle, Terry Lee Hale, Vlado Kreslin, Ryan Adams, Bright Eyes, Bonnie Prince Billy, Dan Stuart, Chris Eckman i neki drugi. Možda je moj problem i u tome što sam bio i ostao oduševljen s "O", jednim od najboljih kantautorskih albuma u ovom i ne samo ovom stoljeću, pa sam možda očekivao previše.

Hm, neka i to bude razlog da nam se nakon rasprodanog koncerta u Kinu SC, koji bi uz dobar klima uređaj bio savršen za ovakve koncerte, Damien Rice vrati, a usput pozivam Riceovu zagrebačku publiku da u sličnom broju navrati i na nastupe nekih srodnih izvođača ako ih bude ili snažnije podrži domaću kantautorsku scenu jer kako voljeti Damiena Ricea, a ne voljeti Irenu Žilić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 00:51