“Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama” Mikija Solusa zatvara njegovu trilogiju, začetu s “Muzikom sumnjive kvalitete” (2011), a nastavljenu s albumom “Muzikom za djecu i penzionere” (2015) na kojem je taj razbarušeni zagrebački kantautor osvajao duhovitim baratanjem popkulturnim referencama. Nije se libio ni otfikariti Dugme, Balaševića i Štulića, odnosno pokušati zauzeti njegovo, “upražnjeno” mjesto. Čak i kad se ponavljao klavirskim dionicama, njegovi stihovi toliko su bili vrckavi da nisu mogli dosaditi na prvu pa ni na drugu ili treću loptu.
Nešto slično vrijedi i za “Muziku o nogometu, jazzu i palačinkama” na kojem Miki “prebrikava” Acu Lukasa, Mišu Kovača, Jürgena Kloppa, Zlatana Ibrahimovića, Gibonnija i gomilu drugih “junaka” našeg, shizofrenog doba, a našlo se mjesta i za Elvisa, Marleyja i Chaplina.
Zahvaljujući većem broju gostujućih glazbenika, stilski raspon njegovih skladbi je još širi pa Miki “brije” od boogie woogieja i jazza preko rap-narodnjaka, s kojima se opravdano sprda, do šansone i folka, ostajući intelektualno iznimno gibak, iako zna u samo jednu pjesmu nagužvati toliko toga da mu povremeno s obzora nestane poanta.
Unatoč takvoj glazbenoj “piti gužvari”, Solus je talent koji zaslužuje popularnost zbog pjesničkih akrobacija, čak i ako u konačnici neće zamijeniti Štulića ili Dylana, nego zapasti negdje između Mancea i (Franka) Turnera. Nakon dovršene Solusove trilogije nameće se pitanje “kamo dalje, rođače”? Za razliku od također Štulićevog stiha “kad Miki kaže da se boji”, ovaj Miki nema straha nego, vjerojatno, niz solucija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....