Da ijedna jazz pjevačica dospije na top-liste najprodavanijih albuma, makar i na kratko, pravo je čudo posljednjih tridesetak godina. Doduše, Madeleine Peyroux (50) nije postala zvijezda u rangu Diane Krall (59), a kamoli Norah Jones (45), ali našla je svoju publiku čak i u nas pa je koncem 2018. godine nastupila na festivalu Backstage Live u Puli. Žao mi je što nisam bio na tom nastupu, ali se nakon albuma "Let’s Walk" nadam njezinu povratku na ovdašnje pozornice.
Odavno volim njezin glas, zvonak, ali i zadimljen, nježan, ali i pomalo drzak, blizak fraziranju Billie Holiday, boji Patsy Cline i formama Joni Mitchell dok u pjesmama vješto stapa tradiciju i modernost. Često je pjevala tuđe skladbe, a sada donosi samo svoje u kojima se bavi stanjem (američke) nacije, ali i refleksijama, naročito što se tiče glazbe, vremena koje je provodila u Francuskoj čiji su birači tamošnjoj ultradesnici rekli "no pasaran". Naslovna pjesma albuma "Let’s Walk" zvuči poput poziva u laganu šetnju, ali u suštini je poziv na protestni marš, pri čemu Madeleine osvaja stapanjem starinskog bjelačkog popa i crnačkog blues-folka. Madeleinein jazz nije samo jazz nego i bunt protiv vlasti, ali i crnohumorno promišljanje vlastitog usuda.
MADELEINE PEYROUX
Let’s Walk
Just One Recording
žanr: jazz/folk/blues
ocjena: 4