Ovaj Teksašanin pjeva o životnim nedaćama zrelih, pravih muškaraca za koje danas nema ni mjesta ni zemlje

Country je u usponu, a s manje komercijalnog ruba te scene 15. svibnja u zagrebački Vintage Industrial Bar stiže nam Scott H. Biram iz Austina naoružan istinskim pjesmama o životu koji nemilice udara po glavi kao Tyson Fury boksačku vreću, minuloj ljubavi koja je ionako i odavno pošla po zlu, samotnim noćima u motelskim sobama s pokvarenim televizorom, pijenju i potucanju po svijetu. Njegove pjesme, stilski gledano, stižu s raskrižja outlaw countryja i Delta bluesa, ali i s duhom punka, a Biram ih izvodi režećim, no ponekad i nježnijim i tugaljivim glasom uz katkad sablasne akorde s poluakustične Gibson gitare iz 1959. godine.

Najdojmljiviji je kad iza njega nema ni električne gitare ni bubnjeva, a baš bi u takvom ozračju trebao proteći i njegov koncert u Vintage Industrial Baru premda na njegovim albumima ima i žešćih pjesama koje će pažljivije slušatelje podsjetiti na The Gun Club, čestog zagrebačkog gosta Jamesa Lega s kojim je surađivao, Jesseja Daytona koji mu je gostovao na pretposljednjem albumu “Fever Dreams”, Waynea Hancocka, Hanka Williamsa III, Shootera Jenningsa, Left Lane Cruiser koji u Hard Place dolaze 11. lipnja. Na njega su utjecali i Townes Van Zandt, Steve Earle, Merle Haggard, Kris Kristofferson, John Lee Hooker, Lead Belly…

Scott je Teksašanin do srži, a svoju glazbu smatra “kopiletom punka, bluesa, countryja, hillbillyja, bluegrassa, zatvoreničkih chain gang pjesama, metala i classic rocka”. Moj beogradski prijatelj Aleksandar Delibašić koji ga dovodi u Zagreb kaže: “Scott H. Biram uporan je, nadrkan i svojeglav. Teksašanin koji ne zazire da se pojavi nakon Krisa Kristoffersona na SXSW festivalu u Austinu i, prije nego što započne svoj nastup, zaurla u mikrofon: ‘Rekoše mi da je ovo bio nastup poslije kojeg je teško svirati… Ne, drkadžije! Ovo će biti nastup poslije kojeg je teško svirati!’”

Neprestano je na turnejama po Americi i Europi od 1998. godine premda je 2003. godine doživio frontalni sudar s kamionom pri brzini od 120 km/h. Izvukao je živu glavu, ali i polomio ruku, obje noge i stopala da bi već nakon mjesec dana stao na pozornicu i razvalio! Nakon četiri samizdat albuma potpisao je ugovor za čikašku diskografsku kuću Bloodshot Records i od 2005. godine naovamo objavio još devet albuma, uključivši i nedavni “The One & Only Scott H. Biram”, za koji bih rekao da je i najdojmljiviji u njegovoj karijeri mada su i “Nothin’ But Blood”, “Fever Dreams”, “The Bad Testament” te kolekcija obrada gospel klasika “Sold Out To The Devil” podjednako uvjerljivi. Prljavi, opori i grubi, ali i iskreni, topli i empatični.

Ako vam je pri srcu živopisna i istinska country-blues i country-rock glazba, nemojte propustiti koncert ovog 50-godišnjeg teksaškog kantautora koji je svoje srce prisiljen zgaziti u prašini dok strvinari već kruže oko njega, a jedini mu je ostao vjeran njegov pas. Eto, baš tako mi zvuče Scottove pjesme o životnim nedaćama zrelih, pravih muškaraca za koje više nema ni mjesta ni zemlje u drugoj dekadi 21. stoljeća.