Ovo je njihov najljepši i najsenzualniji album: nije teško zamisliti kako ljudi plešu i na Jadranu i u Meksiku

Izvorno sam zamislio da recenzija novog albuma teskaškog rasno miješanog trija Khruangbin bude nešto poput posljednjeg nagovora da kupite ulaznicu za njihov koncert na Šalati, 16. srpnja, ali kako je isti odavno rasprodan za time nema potrebe. No kako se ovdje stvorio veći broj poklonika Khruangbina nego što sam pretpostavljao, a i kako je "A La Sala" najljepši i najsenzualniji album u karijeri tog sastava, koji se na našim radio postajama uglavnom čuje kroz predivan country-soul hit "Texas Sun" s teksaškim R&B pjevačem Leonom Bridgesom, evo ipak velike recenzije. Uz to, drago mi je i da Khruangbin - znamo to iz našeg iskustva The Bambi Molestersa - razbijaju paradigmu prema kojoj instrumentalni rock sastavi ne mogu biti popularni razmjerno kvaliteti koju isijavaju, podsjećajući time i na rane 60-e kad takvi bendovi ili surf-rock gitaristi na top listama nisu bili rijetkost.

S druge strane, uživajući u albumu "A La Sala" jasno mi je i zbog čega, sa i bez hita "Texas Sun", Khruangbin koji čine Laura Lee Ochoa (bas, vokal), Mark Speer (gitara, vokal) i Dj Johnson (bubnjevi, klavijature, vokal) dopiru i do šire publike. Naime, već je na "The Universe Smiles Upon You" (2015) i "Con Todo el Mundo" (2018) bilo jasno što žele, no posve su procvjetali tek na albumu "Mordechai" (2020). Na tom albumu su zvučali kao ih je netko greškom"bukirao" za Zrće na kojem ili više nema partijanera ili abrem ne onih koji bi skužili što taj trio svira. Još je čudnije bilo što je baš takav bend u prosinac prije lockdowna izbacio "Texas Sun", ultimativnu pjesmu ljeta 2020. godine; tjeskobnijeg i depresivnijeg od bilo kojeg ljeta u ovom stoljeću. Danas znamo da može i tjeskobnije.

U međuvremenu Khruangbin je s Vieuxom Farka Toureom snimio i album "Ali" u čast njegovomocu, grandioznom malijskom blues-rock gitaristu Aliju Farka Toureu. I prije toga je bilo jasno da Khruangbin gaje sklonsoti prema zapadnoafričkom "pustinjskom rocku", arapskim motivima, bliskoistočnom melosu koji je u surf ili instrumentalni rock davno ušao kroz hit "Misirlou" (1962) Dicka Dalea čiji je otac bio libanonskog porijekla. Ta skladba imala je dodirnih točaka i s grčkom, židovskom pa i turskom glazbom iz 20-ih godina 20. stoljeća te "anatolskim rockom" ranih 70-ih, a ponovo ju je proslavio Tarantino uvrštenjem u film "Pul Fiction". Kako je Dick Dale umro 2019. godine, tako se čini da je Khruangbin preuzeo neku sličnu rolu u popularnoj glazbi 20-ih godina 21. stoljeća. Uzimajući u obzir i sve ono što su Khruangbin na studijskim albumima i EP singlovima snimili, rekao bih i da je "A La Sala" njihov najcjelovitji, najkompleksniji i najzavodljiviji album; idealan ne samo za koncertno predstavljanje na Šalati kojem se izuzetno radujem nego i za lakše podnošenje ljetnih vrućina koje su počele već u travnju. "A La Sala" za ljetnu žegu nudi savršen instrumentalni psych-rock groove s elementima funk, soul, dub i jazz, malijske, Afrobeat i Krautrock glazbe i jedan je od onih albuma za koje se može konstatirati da su nastali prema izreci "staviš li prst u more, povezan si s cijelim svijetom". Zaista nije teško zamisliti kako ljudi na ovakvu glazbu mogu plesati i na jadranskoj obali kao i u Meksičkom zaljevu te na brazilskim, afričkim, grčkim, turskim, egipatskim i tajlandskim plažama.

Toliko je široka i krasna glazba Khruangbina u kojoj se zrcale elementi glazbenih tradicija spomenutih krajeva, objedinjeni u savršenom instrumentalnom rocku koji je i dosluhu s onime što stvara LHD koji tvore Lada, Hrvoje i Dinko iz nekadašnjih The Bambi Molestersa. Bilo bi idealno da LHD zsviraju kao predgrupa Khruangbinu, ako nije prekasno za takav "aranžman". I još nešto. Veze Teksasa i psihodeličnog rocka, zahvaljujući pokjnom Rokyju Ericksonu iz The 13th Floor Elevatorsa, staresu koliko i taj glazbeni žanr, aličak i s takvim saznanjem prilično je neobjašnjivo da se u teksaškom seocetu Burton (manje od 300 stanovnika prema posljednjem popisu) našlo ovakvih troje ljudi kakvi tvore Khraungbin. Sastav koji zvuči kao da mu članovi potječu iz Düsseldorfa, Detroita i Manchestera, a sada i iz San Francicsa, Rio de Janeira, Istanbula, Beiruta i Bamaka.