ZAGREB - U nedavnom intervjuu magazinu Uncut, kantautorski doajen Paul Simon rekao je kako “u slikarstvu, književnosti, pa čak i u sviranju bluesa nikome ne pada na pamet reći da bi netko trebao prestati stvarati kad navrši šezdesetu”.
Rock i pop glazbenicima to pravo redovito osporavaju, unatoč velikim djelima ostarjelih Dylana, Younga ili, evo najnovijeg primjera, Simona.
Dakle, umjesto da baci gitaru u trnje, Paul Simon se drznuo snimiti još jedan album iako je već zagazio u 71. godinu života. I neka se, jer “So Beautiful Or So What” zaigran je album o ne baš vedrim temama, poput ima li života nakon smrti te ima li Boga ili nema, sudbini i ljubavi u prilično rastrojenom svijetu.
Zaigran, jer red za ulazak u raj Simon opisuje poput stajanja pred kioskom s cigaretama i novinama, a Boga kao gunđavog starca koji se u polovnom Fordu žali na današnju glazbu s radio-postaja. Umjesto napornog filozofiranja ili davljenja velikim istinama, Simon nudi niz priča, poput one o vijetnamskom veteranu iz auto-praonice, obilato začinjenih crnim humorom i ironijom nalik Randyju Newmanu.
Na glazbenom polju, Simon je podjednako neopterećen i razigran. Prepoznatljiv stil folk, soft-rock i pop kantautorstva ponovo maštovito spaja s afričkim glazbenim motivima, vješto kombinirajući akustičnu gitaru s korom i nizom drugih afričkih instrumenata.
“Afterlife” zvuči kao da je Simon pokojnog Bo Diddleya transponirao u Mali, “Love And Blessings” i “Love Is Eternal Sacred Light” dijele i neka glazbena razmišljanja Strummera i Byrnea, “So Beautiful Or So What”, osim podsjećanja na jednu od izjava Martina Luthera Kinga, donosi i Simonovu viziju bluesa kakav je ganjao J. J. Cale, a “Love And Hard Times” bliska je pop-harmonijama McCartneyja, blago džeziranima.
Sting bi ubio da zna napisati ovakve pjesme i tako ih maštovito uglazbiti, a novi album, osim što je Simonovo najuvjerljivije djelo u posljednja dva desetljeća, ostavlja dojam da je njegov autor mlađi nego što jest - kako glasom, tako i duhom.
Toliko mlad da ga se može usporediti i s mlađahnim učenicima poput Vampire Weekenda ili Fleet Foxesa koji su, pak, glazbeno udaljeni koliko i svjetovi koje Paul Simon lako spaja u jednu vrckastu, zanimljivu i pitku cjelinu o životu koji bi trebao biti prekrasan, a ne tako-tako.
Jedino pitanje koje ostaje visjeti u zraku jest ono o usporedbi njegovih solo albuma i remek-djela Simona & Garfunkela iz 60-ih, no odgovor je zapravo jednostavan. Teško ih je usporediti, koliko zbog protoka godina i promjena svijeta, toliko i zbog osobnih mijena jednog neupitno velikog i značajnog kantautora koji i u osmom desetljeću života zna osvajati glazbenom imaginacijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....