'PAVLE MILJENOVIĆ QUINTET: BEGIN' Melodiozni i odmjereni početak iznimnog mladog bandleadera, čije najbolje stvari tek dolaze

Ako se već na nešto u jazzu morate kladiti – a igara na sigurno u ovom žanru gotovo da i nema, ili ih barem ne trebalo biti – onda odigrajte na to da će čitava scena sa zanimanjem dočekati prvu autorsku ploču prokušanog sidemana. Kada je o gitaristu Pavlu Miljenoviću i našem jazzu riječ, teško da je moglo biti drukčije. Ovaj akademski glazbenik jedan je od najaktivnijih pripadnika mlađe generacije naših jazzera i redovit član ambicioznijih projekata nastalih u posljednje vrijeme („Spiritual Market“ Vedrana Ružića, „Balkan Zoo Ensemble“ Marija Rašića), pa je za zaključiti kako je vlastita ploča bila samo pitanje vremena. Tako smo dočekali „Begin“ njegova kvinteta (2017.), sastavljen isključivo od autorskih kompozicija.

Miljenovićeva gitara otvara i prožima album zvukom koji će neizostavno podsjetiti na lirskije trenutke Johna Abercombieja. Na nju se nadovezuje baršunasto produciran saksofon sve prisutnijeg Marija Bočića (sastav „The Problems“): tako već „The View“ daje svojevrsnu vizit-kartu čitave ploče, na kojoj Miljenović ni jednom ne upada u zamku da kao lider nužno ima biti u prvom planu. Štoviše, njegova električna gitara češće je prateći, a manje solistički instrument, dok sigurni Bočić i klavir Hrvoja Gallera dominiraju skladbama („Connecting Point“).

Nedvojbeno je da se „Begin“ iznimno lako uvlači u uho – dijelom i zbog toga što je posrijedi vrlo melodiozan album, u kojem bend jasno i pregledno iznosi sve zamisli autora, dok je puls sigurnog Borka Rupene najčešće na tragu blažih varijanti groove i rock ritmova. Sve navedeno, u kombinaciji s odmjerenom i gdjekad gotovo suviše glatkom Miljenovićevom produkcijom, te ujednačenim i prozračnim atmosferama većine skladbi („A Battle Lost“, „Garden in the Snow“) , dovodi do gotovo pretjerane pitkosti i umivenosti ukupne zvučne slike.

Dojam je da je time dobrim glazbenim idejama u određenoj mjeri oduzeta izvorna snaga i potentnost, a nedorečena odjavna skladba (sugerirajući kako sve počinje tamo gdje završava) u sporom tempu također odmaže ukupnoj impresiji ploče. „Begin“ stoga u konačnici s ponešto poteškoća zadržava punu pažnju slušatelja.

S druge strane, odlična devetominutna „Into the Wild“ istinski je eksces u tkivu albuma i ukazuje kako tek treba vidjeti kuda će Miljenović doista krenuti. U njoj se sastav konačno pustio 'od kraja' (kao i, u nešto manjoj mjeri, u hancockovskoj „Steps Forward“) pa sve pršti od slobodnije improvizacije, naglašene distorzije i promjena raspoloženja okončanih temperamentnim i disonantnim gitarskim solom, pokazujući koliko rezerve kvintet ima. Moglo bi se lako moglo dogoditi da upravo ova skladba s vremenom postane inicijalni miljokaz Miljenovićeva rukopisa; ako tako bude, „Begin“ neće predstavljati manifest, nego tek odmjereni početak iznimnog mladog bandleadera, čije najbolje stvari tek dolaze.