Pips, chips & videoclips: Studijski im albumi ne valjaju, no uživo su vraški dobri

ZAGREB - Ne računajući tri zasebna singla i USB stick s kompletnom diskografijom kojim je Ripper, pardon Daddy, poslao ironičnu poruku o besmislu današnje diskografije, Pipsi su u 21. stoljeću objavili samo dva studijska albuma.

Nije malo, ali moglo se i više, posebice ako se uzme u obzir da se kritika prilično podijelila oko “Drveća i rijeka”, odnosno “Pjesama za gladijatore” te činjenicu da s ta dva albuma Pipsi nisu osvojili publiku kao s “Bogom” i “Fredom Astaireom” iz 90-ih. Osobno, “Drveće i rijeke” smatrao sam senzibilnim, intrigantnim i intimnim albumom Rippera i tada tranzicijske postave Pipsa, dok mi se “Pjesme za gladijatore” i danas čine prilično nategnutim prog-rock albumom.

Dojmljiviji u ‘90-ima

Unplugged album “Dokument” (2003), snimljen za potrebe emisije “Izštekani” Radija Slovenije, bio je promišljen, precizan i besprijekorno izveden, a to se može konstatirati i za “električni” DVD “2X”, snimljen tijekom dviju večeri u ožujku 2011. u zagrebačkom Plesnom centru.

Pipsi, izgleda, imaju mnogo manje problema s live prezentacijom pjesama koje su se tijekom njihove karijere pokazale najjačima negoli s novijim studijskim radovima, Fridmannovoj pomoći unatoč. Oni očito puno vježbaju i rade na sebi, a i na ovom, uverljivom DVD-u uživo jasno se čuje da su jedan od rijetkih hrvatskih bendova čiji članovi prate i osluškuju što se događa u svjetskoj glazbi i koji zadnji album nisu kupili u proljeće 1989. godine.

Ripperova supruga Yaya zablistala je u “Rositi Perdingo”, Dino Šaran vješto se snašao u “Sinu”, a tenzija publike najviše je narasla u hitovima iz 90-ih poput “Malena”, “Plači”, “Ljeto '85”, “Supermama”, “Dan mrak”, “Bog”, “Nogomet”, “Gume na kotačima” te “Narko” iz 2000.

Balade “Poštar lakog sna” i “Pjevač Beatlesa i Stonesa” ukusno se prearanžirane, a ni “Porculan” i “2X2” s “Drveća i rijeka” te “Zdenka i vanzemaljci” s “Pjesama za gladijatore” ne zaostaju mnogo za “favoritima”.

Posredno, i ovaj live DVD ipak potvrđuje da su Pipsi autorski bili dojmljiviji u 90-ima negoli u “nultima”, a taj dojam pojačavaju i kamermani, Gonzova poslovično atraktivna režija i montaža njegove supruge Anite koji su na ekrane uspjeli vjerno transferirati atmosferu iz Plesnog centra.

Vrijedno sponzorstvo

Trenuci u kojima se Pipsi snažno “otvaraju” pa u refrenima podižu publiku do plafona doista su upečatljivi. Tada čovjeku koji je prije objave kasete “Dinamo ja volim” - uz toplo pivo iz dućana u Preradovićevoj na onim žardinjerama ugrijanim podnevnim suncem s njima kovao neke zajedničke planove - dođe žao što Pipsi već godinama ne sviraju u većim prostorima i što su odustali od podizanja popularnosti.

Srećom po njih, Pipsi zbog drukčijeg “trajnog sponzorstva” tvrke Atlantic Emila Tedeschog mogu mirno raditi i profesionalno opstati. Šteta je tek da na ovako malom tržištu i drugi vrijedni bendovi ne uživaju slična sponzorstva ili potporu kulturnih insititucija. Ipak, Tedeschijevo sponzorstvo možda jest razlog što Pipsi jače ne grizu u osvajanju šire publike, a lijepo se i na svirački i vizualno uvjerljivom DVD-u “2X2” iz Plesnog centra i vidi i čuje da su za to kapacitirani.