PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Briljantan bend vještog ‘tata’ i autorskog ‘gorostasa’

Svirati “u šusu” svih deset pjesama s novog albuma na najvećem samostalnom koncertu u zadnjih nekoliko godina moglo bi se nazvati “samoubilačkim” ili barem “nerazumnim” potezom egomanijaka, ali ne i ako imate album kakav Pipsi imaju u “Waltu”. Tako je već nakon uvoda s poetičnom naslovnom pjesmom, odrješitim “Dementorom” i skakutavom “Kratkom povijesti”, prvog od brojnih vrhunaca perfektnog dvosatnog nastupa u rasprodanoj Tvornici, Ripper mogao samo konstatirati kako “to s novim albumom fino ide”, da bi već divno maglovita “Sa mnom tebi je zima” i nabrijani “Trubač” s fenomenalnom Yayom bili sljedeći vrhunci koncerta, čija je tenzija opasno narasla uz “Malenu”.

Naši Blur i Pulp

Set-lista iz Tvornice pokazala je da se uz novi album stilski i sadržajno fascinantno široki Pipsi najviše oslanjaju na svoje stelarne dosege iz 90-ih i samog početka 21. stoljeća. Posredno smo, zahvaljujući “unplugged” albumu “Dokument” i “električnom” DVD-u “2x2”, znali da su i u godinama slabih studijskih albuma ostali kvalitetan live bendom, ali su iz nekog razloga igrali “veliki nogomet” na “malonogometnom terenu”.

Osokoljeni albumom kakav imaju u “Waltu”, u Tvornici su napokon zasjali snagom kakvu malo koji bend u Hrvatskoj i regiji posjeduje i zna iskazati. A i pjesme koje imaju u “portfelju” - “Plači”, “Narko”, “Poštar lakog sna”, “Dan mrak”, “Gume na kotačima”, briljantno produžena “2x2” i fascinantna “Na putu prema dole” - uz gromoglasnu podršku starijih koji pamte prve koncerte Pipsa i bitno brojnijih mlađih koji su se rodili nešto prije ili i nešto poslije objave “Dinamo ja volim”, klasici su domaćeg rocka. Pipsi fakat jesu naši Blur, Oasis, Pulp i Manicsi, samo što ih ne gledamo u sportskim dvoranama i u prime timeu regionalnih festivala, što bi se nakon očekivane žetve Porina moralo promijeniti. Nema više smisla “veliki nogomet” igrati na “malonogometnim terenima” jer pjesme Pipsa imaju stadionske refrene, a nisu “seljačija”.

Poticaj za klince

Dapače, Pipsi znaju uspješno koketirati i s onime što su ostvarili Mercury Rev, The Flaming Lips, Wilco ili Radiohead pa se može konstatirati - kako su postali “bend vaše i naše mladosti” koji bi za klince u publici mogli i morali biti poticajni kao što je Ripper za svoj bend impulse vjerojatno primio na koncertima novovalnih vedeta u Kulušiću.

Da su ovo rane 80-e, svjedočanstva o ovakvom koncertu Pipsa u Kulušiću tijekom godinama bi prerasla u mitove i legende. Danas je drukčije, ali nitko nema pravo derogirati činjenicu da su Pipsi u Tvornici bili briljantni, a i Ripper je bio manje “mrgud” nego inače. Ok, on je “tat”, da nastavim parafrazu pjesme Pipsa, jer zna “posuditi”, ali to je rabota na kojoj u pravilu počivaju najveći dosezi rocka.

Dosta je gunđanja

Sviđalo se to vama ili ne, on je i autorski “gorostas” koji je iznenadio na drugom bisu kad je mikrofon u “Nogometu” i “Ljubavi” prepustio klavijaturistu Zdeslavu Klariću, a red je da spomenemo i pouzdanu ritam-sekciju Ostreš-Levanić, polivalentne gitariste Krunoslava Tomašineca i Ivana Božanića te odličnog ton-majstora Daniela Biffela. Pipsi su i u tom pogledu fenomen jer su opstali iako je Ripper promijenio sve članove benda s kojima je ostvario neke od najvećih uspjeha iz 90-ih. U Tvornici je doista, kako reče Ripper, “bilo fenomenalno”. Ne samo njemu, nego “za promjenu” i nama, a to je jako bitno.

Uostalom, buraz - ovo ti već dugo želim reći i to javno - kad se fokusiraš na bitno, imaš zastrašujuće dobar rock-bend, pjesme koje fino stare i koje ti masa ljudi pjeva naizust te novi album koji će postati klasik. U jebenoj Hrvatskoj to je, hoćeš-nećeš, uspjeh. Zato, ajmo za promjenu obojica barem nakratko prestati gunđati i priznati da smo ostvarili neke od onih snova koje smo prije skoro 25 godina - sjećaš li se toga? - usred dana uz mlako pivo iz dućana sanjali na žardinijerama u Preradovićevoj. Moglo je, kužiš, ispasti puno gore.