PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Ili rock ili propast, treće opcije za AC/DC nema

Nema lakšeg posla za glazbenog kritičara od nipodaštavanja vrijednosti i kvaliteta grupe AC/DC. Za početak, njihov suosnivač i solo gitarist Angus Young i u šezdesetoj će godini života na pozornicu, kao i proteklih četiri desetljeća, izlaziti odjeven u uniformu školarca, izgledajući poput retardiranog starca koji svake jeseni iznova kreće u osmi razred bez šanse da ikada završi tu neugodnu i za njega pretešku osnovnu školu. Još gore, svako toliko ima nezgodnu naviku skinuti hlače i publici pokazati gaće na kojima je zastava zemlje u kojoj AC/DC nastupaju. Teško se sjetiti bedastijeg scenskog trika u povijesti popularne glazbe, no rastom mali Angus, ne bi li popravio “umjetnički dojam”, svirat će Gibsonovu SG gitaru okrećući se na leđima poput hrušta koji se ne može osoviti na noge, a kad mu to ipak uspije, izvest će i famozni “pačji hod” koji je patentirao Chuck Berry.

Istovremeno, 67-godišnji pjevač Brian Johnson nabit će kačket na glavu i u potkošulji skvičati kao nedoklano prase, bubnjar Phil Rudd zabijati palice u bubnjeve kao da zakucava čavle na buašteli, a između njih basist Cliff Williams i gitarist Stevie Young koji je nedavno zamijenio oboljelog Malcolma Younga uglavnom se neće pomaknuti s mjesta. Još gore, reći će kritičari, AC/DC se tijekom cijele svoje karijere gotovo i nisu pomakli s mjesta ni kad je glazba posrijedi. Ono što su prezentirali na prvom EP-u “'74 Jailbreak” nastavili su raditi idućih 40 godina. Njih se nije dotakao ni punk, premda su oni totalno punk kao što sam o njima mislio još koncem 70-ih, a kamoli techno, premda se jedna struja minimalističnog techna također može usporediti s jednostavnošću AC/DC.

Veličanstvena tutnjava

No, baš zahvaljujući toj tvrdoglavoj nepromjenjivosti “iskaza”, čeličnoj volji i uvjerenosti u svoje poslanje dolazimo do toga zašto su AC/DC, potvrđeno na novom albumu “Rock Or Bust”, esencijalan i genijalan bend. Zbog te tvrdokornosti i upornosti u konačnici su postali jedan od tri najveća i najuspješnija rock sastava svih vremena. Za početak, samo bi budala mijenjala tako sjajnu rock’n’roll formulu koju su već u ranim danima karijere uspjeli patentirati. A što su to AC/DC izmislili? Jednostavno rečeno, blues i boogie-rock pretvorili su u najveličanstveniju tutnjavu do sada poznatu čovječanstvu, kojom su povremeno nadmašili i Led Zeppeline, iznova posvjedočenu u prvoj, naslovnoj pjesmi novog albuma “Rock Or Bust” na čijem samom početku naizgled djelić sekunde predugo u zraku ostane zlokobno visjeti tišina nakon monumentalnog uvodnog rifa. Ali, taj djelić sekunde viška tišine bitan je koliko i rif koji će potom uslijediti, a za njime i tutnjava ritam-sekcije i režanje Johnsona jer on najavljuje nadolazeću adrenalinsku navalu, sladostrasnu bujicu, rock’n’roll eksploziju i grandioznu zabavu. To su najznačajnije odlike AC/DC koju mnogi izvođači i kritičari nisu kadri spoznati.

Osobno, pak, ne razumijem kako se može ne voljeti bend koji 2014. godine tvrdoglavo pjeva refren “in rock we trust/it's rock or bust” i pritom diže tako dobru, za stotine milijuna ljudi praktički ljekovitu buku. Hej, pa čak je i moja sedmogodišnja nećakinja skužila - sama od sebe jer nisam joj pokazao na YouTubeu nego je to ona sva ponosna učinila meni - da je “T.N.T.” genijalna stvarčuga. Svaka čast svim onim izvođačima kojima je uzrečica “samo mijena stalna jest” postala devizom, ali dajte jednom za svagda shvatite da su i AC/DC s “Highway To Hell” ostvarili jedno od najvažnijih ostvarenja rocka, a potom tu svoju briljantnu formulu neznatno varirali, držeći se devize prema kojoj mijenjati konja koji pobjeđuje ili centarfora koji zabija golove sigurno nije recept za dobivanje prvenstva. Svatko može pobijediti jednu tekmu ili sezonu, ali ostati tri i pol desetljeća jedan od najvećih posve je druga stvar. To su razumjeli i njihova braća po oružju ZZ Top, Ramones i Motorhead kojima mijene također nisu bile po volji, a unatoč tome su postali revolucionarniji od mnogih “avangardista”, “progresivaca” i “post-modernista”.

Postulat i slavlje rocka

No, možete li se sjetiti ijednog benda koji je uspio preživjeti takvu promjenu kakva je smrt pjevača, posebice tako amblematičnog kakav je za AC/DC i rock u cjelini bio Bon Scott? Led Zeppelin nisu željeli nastaviti nakon smrti bubnjara Johna Bonhama i to je bilo izuzetno fer, ali ono što se činilo blasfemičnim - zamijeniti početkom 80-ih pokojnog Scotta starijim Johnsonom - urodilo je s “Back In Black”. S više od 50 milijuna primjeraka u produkciji Roberta Mutta Langea taj je album od oplakivanja Scotta prerastao u postulat i slavlje rocka kakvo bi i Bon obožavao te jedan od tri najtiražnija albuma u povijesti popularne glazbe. Ponekad je (masovna) publika ipak u pravu i s time se kritičari - posebice nakon više od 200 milijuna prodanih primjeraka albuma tijekom karijere AC/DC - moraju pomiriti. Ako je Bon Scott tijekom 70-ih u AC/DC bio nešto poput sitnog uličnog kriminalca, Brian Johnson je od početka 80-ih do danas bio i ostao poput šljakera iz škvera. Ono što se nije promijenilo bila je i ostala opsesija AC/DC rock & rollom, autima, porocima i djevojkama zbog čega su postali jedan od najomiljenijih i najdugovječnijih rock bendova svih vremena čija popularnost ne jenjava; možda i zato što su tijekom minulih desetljeća postali sinonimom za “blue-collar”, odnosno “radnički rock”.

Premda su im mnogi kritičari često spočitavali prizemnost, nesklonost promjenama, mačizam i druge mane, posrijedi su bile prednosti koje su od AC/DC učinili najveću tvornicu rock & roll igračaka za klince, ali i sve one koji su starjeli zajedno sa svojim omiljenim bendom. Ta veza posebno se iskazuje na koncertima tijekom kojih se članovi AC/DC neštedimice troše. Poodmaklim godinama unatoč pa i bolestima. Naime, novi album “Rock Or Bust” ujedno je prvi u čijem nastanku nije sudjelovao suosnivač benda, 61-godišnji ritam-gitarist Malcolm Young koji je obolio od demencije, a čije su dužnosti delegirane njegovom i Angtusovom nećaku, 58-godišnjem Stevieju Youngu. Gitaristička paljba ostala je u rukama “škotskog klana” Youngovih, a bubnjar Phil Rudd oslobođen je nedavnih optužbi za naručivanje dvostrukog ubojstva. U takvim okolnostima “ispaliti” tako moćan i zabavan projektil kakav je 35-minutni “Rock or Bust” u nabrijanoj produkciji Brendana O’Briena čije usluge koriste Pearl Jam i Springsteen vrijedno je svačijeg poštovanja pa čak i njima nesklonih kritičara. Naravno, unatoč personalnim potresima, većih promjena u stilu i sadržaju - Bogu hvala - nema!

Skromnost unatoč slavi

Misa zadušnica, pak, za 19. veljače 1980. godine u alkoholu blago preminulog Bona Scotta (33) koja se uz crkveno zvono najavljuje na svakom koncertu AC/DC, dok s glava publike svijetle na tisuće vražjih rogova, bila bi posve bezvrijedna kad ne bi počivala na besmrtnoj riznici najmonumentalnijih rifova u povijesti rocka, prezentiranog poput električne crkve svećenika kojima pastva bezrezervno vjeruje. To povjerenje temelji se na iskrenosti, jednostavnosti i poštenju kojim članovi AC/DC obavljaju svoju misiju. Unatoč silnome bogatstvu koje su stekli, oni su zauvijek ostali obični ljudi koji vole rock’n’roll, žene, pivo i pljuge. Uvjerio sam se u to i kad sam jednom zgodom u Zagrebu večerao s basistom Cliffom Williamsom. Taj tihi i skromni čovjek nije se mogao načuditi kako Lennyju Kravitzu nije preskup stan u istoj zgradi pored njujorškog Central Parka u kojoj je njemu bilo preskupo kupiti stan za kćer. Cliff ga je mogao kupiti kao od šale, ali je smatrao da je tražena cijena bezobrazna. Škrtica? Ne, nego čovjek koji unatoč poslu moćnog basista u najtiražnijem rock bendu na svijetu stoji čvrsto na zemlji i ne daje da ga pljačkaju.

Slavni fanovi

Takav dojam ostavlja i novi album “Rock Or Bust”. To je djelo ljudi koji nisu fascinirani novotarijama, tehnologijom, pametnim telefonima i pomodarstvom. Nisu oni nepismeni, samo smatraju da je zabava igranje bilijara, jurcanje autima i ispijanje piva s frendovima, umjesto tvitanja i fejsbukovanja. I oni u svom poslu koriste blagodati modernog doba, albume su prije dvije godine ipak pustili na iTunese i vjerojatno na tome zaradili milijune dolara, a singl “Play Ball” zaradit će hrpu love od prava vrćenja i licenci kad god ga neka televizija ili klub pusti uoči tekme, ali ta stara garda dobro zna da je prava zabava negdje drugdje. Tamo gdje ima dima, pića, žena i rock’n’rolla. Pa dok ide, ide, a sva je šansa da će AC/DC, uz niz stadiona, iduće godine prodrmati i najveći svjetski glazbeni festival Glastonbury, a to je i najbolje okruženje da jednom za svagda shvatite kako niste proživjeli život ako se niste barem jednom zabavili uz AC/DC. Uostalom, ako ne vjerujete meni zašto je AC/DC jedan od najboljih i najvažnijih rock bendova u povijest, vjerujte njihovim fanovima poput glasovitog i uglednog rock, rap i country producenta Ricka Rubina koji je svojedobno napisao da je AC/DC “najveličanstveniji rock & roll bend svih vremena”. Kad jednom odu s pozornice, svijet će bez AC/DC biti mnogo lošije mjesto za život.