PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA Ako je svijet već postao ludnicom, oslobodite se uz 'Loose' The Stoogesa

Ove nedjelje uvečer mogli ste na HTV2 odgledati drugu od četiri epizode izvrsnog dokumentarca "Punk" (2019) u izvršnoj produkciji Iggyja Popa, modnog dizajnera Johna Varvatosa, kanadskog TV producenta Dericka Murrayja i režiji Jesseja Jamesa Millera. Od Detroita kasnih 60-ih, preko njujorškog CBGB-a sredine 70-ih i Londona 1977., pa do novijeg doba taj serijal ne prezentira punk kroz kratki bljesak nego kroz puno dužu, dublju i širu priču. Krcat oštroumnim i zabavnim komentarima i svjedočenjima nekih od ključnih aktera tog prevratničkog glazbenog pokreta, arhivskim snimkama s koncerata i iz bekstejdža, studija i televizijskih emisija te reprodukcijama plakata, albuma i magazina, "Punk" obuhvaća sve što trebate znati o punku. Taj serijal me podsjetio i zašto mi je sve to oko punka bilo toliko važno da me potaklo na DIY izdavanje fanzina, objavljivanje albuma, uređivanje radijskih emisija, organiziranje koncerata i pisanje o muzici od koje ne postoji ništa važnije u mom životu.

Kroz glavu su mi prolazila i manje sretna sjećanja na to kako sam ranih 90-ih gramofonskom iglom derao po brazdama albuma "The Stooges" i "Fun House", osjećajući se deziluzionirano poput Iggyja kad je u "1969" urlao "još jedna godina za tebe i mene/još jedna godina u kojoj nemaš što raditi", a u "No Fun" zavijao "nije zabavno visiti okolo/ustrašen još jednim novim danom". Bilo mi je jasno da je Iggy opjevao kako se osjećao koncem 60-ih u devastiranoj Americi, ali i kako ću se ja zbog rata osjećati ranih 90-ih u Hrvatskoj, a i kako se osjećam zbog ove pandemije pedeset godina kasnije. Pjesme The Stoogesa, osim što su glazbeno bile revolucionarne, odražavale su tu mahnitu potrebu da se unatoč socijalnom rastrojstvu iznađe zabava i smisao postojanja. Plodovi te potrage su bile i pjesme poput opasne i zarazne "I Wanna Be Your Dog", pogonjene najmoćnijim gitarskim rifom svih vremena kojim je Ron Asheton udario temelje punka i post-punka, noise i industrial rocka, hardcorea i grungea. Temelje novog rocka.

Slušajući sada, po tko zna koji put, prva dva albuma The Stoogesa čiji svaki rif, stih, ritam i urlik znam napamet, za današnju pjesmu dana odabrao sam "Loose" s "Fun Housea". Za taj album, otvoren abruptivnom bukom benda i Iggyjevim animalnim urlikom, teško je reći je li punk, rock, psihodelična, progresivna ili jazz glazba. Ili sve to odjednom. Bila je to i bušilica kojom su se The Stooges probijali iz socijalne ludnice na glazbenu i osobnu slobodu u kojoj možeš činiti što te volja, uključivši i da, uz oslobađajuću i do daske odvrnutu "Loose", urokan plešeš i treseš se u groznici, urlaš do bola i samoozljeđujući se puštaš da neuroze teku iz tebe. A što drugo i da se radi u ludnici nalik ovoj globalnoj zbog korone, onoj našoj ratnoj prije trideset godina ili onoj Iggyjeve Amerike prije pola stoljeća? Možeš ih samo razarati stoogesoidnim rock'n'rollom.

Nažalost, već dugo ne vidim i ne čujem mlade gnjevne buntovnike, lunatike i predivne gubitnike, no zapravo slobodnjačke duhove poput Iggyja s početka 70-ih koji pak u pjesmi "Bells & Circles" s electro-punk EP-a "Teatime Dub Encounters" (2018) dua Underworld - o zabrani osobnih sloboda poput pušenja u avionima i kraha demokracije u antiseptičnom svijetu, sada uplašenog i koronavirusom - starački mudro, jer je nekim čudom preživio autodestrukciju, zaključuje kako "neće biti revolucije/pa je zato ni neće biti na televiziji". Ako je tako, barem gledajte dokumentarni serijal "Punk" o istoimenoj glazbenoj revoluciji, slušajte The Stooges, najbolji rock'n'roll bend svih vremena i "rokajte" se čime god želite jer sutra će biti još lošije. Problem je što mi Iggy u "Trapped" s istog EP-a poručuje i "da nema više te droge i tog alkohola koji bi mi pomogli" te da iz ove ludnice "neću pobjeći van".