'ONE BOURBON, ONE SCOTCH, ONE BEER'

PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA 'Jenu rakiju, jen gemišt, jenu pivu', sim-tam, pa i meni mam prejde dan

John Lee Hooker
 

Ljudi, evo ga! Birc! Otvoren! Ne, nije ilegalan poput kakvog “speakeasyja” iz doba američke prohibicije pa ministar Božinović ne mora slati policiju, a i već sam vam u prethodnoj “Pjesmi dana” natuknuo nešto o tom bircu.

U njemu se piće toči samo jednom gostu, ujedno i fiktivnom vlasniku, ali ima sve što pravi birc treba imati. Zgodnu konobaricu, ujedno i pouzdanu šeficu nabave i direktoricu financija, “stamm­tisch” u uglu za jedinog i najdražeg gosta, šank s pogledom na zelenilo, psa za maskotu birca, solidnu ponudu pića i izvrstan izbor glazbe. Taj bistro, jer u njemu ima nešto i za prigristi, zapravo je naš balkon.

Za silu je vrag i muhe kosal, znala je reći moja pokojna baka i bila u pravu, pa tako i ja u našem malom baru, prigodno nazvanom “Šef Sale”, nalazim utjehu dok su prave birtije zatvorene.

Režim je ovakav. Ujutro, nakon šetnje sa psom, ako me na “stammtischu” ne čeka kava i dezinficijens za grlo, podviknem na konobaricu: “Fletno, fletno, ima žejnih!” Bolji ugostitelji znaju, posluga se ne smije opustiti, mora se znati tko je šef, a i gost je uvijek na prvom mjestu.

Konobarica odvrati da sam “pravi Zagorec”, ja joj veselo namignem, a onda si pustimo glazbu poput “One Bourbon, One Scotch, One Beer” u izvedbi starog majstora Delta i električnog bluesa Johna Lee Hookera, iz 1966. godine, izražajniju od prvobitne verzije jump-blues pjevača Amosa Milburna, iz 1953. godine.

Pametne glave sugeriraju da se depresija i tjeskoba, ni u ovoj karanteni, ne liječi alkoholom, no moja luda glava po tom je pitanju poput motora bez benzina. Bez alkohola ne radi. Zapravo, to je medicinska prevencija jer ja pijem da ne padnem u depresiju u koju bih inače mogao upasti poput lika iz pjesme “One Bourbon, One Scotch, One Beer”.

U njoj je taj crni čovo, zbog ekonomske krize kakva nam već udara na vrata, ostao bez posla, a drugi nije mogao naći pa stoga pao u dug prema stanodavki koja ga je optužila da je ljenčuga. Otišao je do frenda, ali ovaj ga nije primio da mu žena ne zvoca pa je naš crni čovo, slagavši stanodavki da je našao posao, pokupio svoje stvari i otišao u birtiju.

Tamo je šankeru ispričao svoju tužnu priču te iznova i iznova, na iskamčeni dug, pio rundu po rundu “jednog burbona, jednog viskija, jednog piva”. Kad bolje razmislite, to je pjesma o ekonomskom ciklusu, a ne o lijenoj i pijanoj barabi.

Slično radi i ova, priručna i prinudna birtija. Samo što “One Bourbon, One Scotch, One Beer” u prijevodu na hrvatski ide ovako. Prije podne rakija, popodne gemišt, navečer pivo, a kad financijerka mog poroka pita tko će platiti popijeno, počinjem lagati da mi nije stigao honorar i da na računu nemam ni kune te da ona – i u tome je, a ne samo u izboru pića, razlika u odnosu na Hookera - živi kod mene pa je red da počasti. I to ne jednom nego više puta tako da doma, tri metra dalje jer između imamo i ured, ne bude svađe kao u nekim drugim blues pjesmama.

Kažem vam, prava je to prevencija jer ja sam od onih pilaca koji kad popiju nisu agresivni nego druželjubivi, ali mogu postati nervozni ako ne popiju, no nikada i nasilni. Volim i poštujem žene, držim se stare rimske “vinum bonum, pax in domum”, a i parafraze jednog narodnjačkog hita, iz vremena kad su čak i narodnjaci imali smisla, “lečim virus medicinom, rakijom i vinom”.

I tak, “jenu rakiju, jen gemišt, jenu pivu”, sim-tam i mam mi prejde dan. Uz bluzere poput Hookera i fletnu konobaricu dosade nema ni u primisli, no i ova će birtija kad-tad zatvoriti vrata. U boljem scenariju kad se otvore one prave, a u lošijem kad direktorica financija na prezaduženog gosta zaurla: “Nema više cuge na đemdo, konju jedan pijani!” Eh, to će biti teški blues.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:56