PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA Nakon Štamparovih, kormilo moraju preuzeti nasljednici Churchilla i Keynesa, no ima li takvih?

Nekoć je glazba bila i subverzivna pa je FBI istraživao Johna Lennona, a SKJ etiketirao Laibach kao neonacistički sastav. Disidentski status i intrigantno poigravanje elektronskim zvukovljem i umjetničko-političkim simbolima omogućili su tim slovenskim burevjesnicima političkih promjena da postanu internacionalno najuspješniji bend nove Slovenije i ubrzo raspale Jugoslavije te europski lider industrial glazbe.

Drugi album “Nova Akropola” (1986), godinu nakon objave eponimnog LP debija za ljubljanski ŠKUC, objavio im je engleski Cherry Red, a treći “Opus Dei” i sve naredne albume Mute, jedan od najvažnijih britanskih i svjetskih nezavisnih diskografa, da bi prije četiri godine Laibach nastupom u Sjevernoj Koreji i dokumentarcem “Liberation Day” norveškog redatelja Mortena Traavika ukazao na to da je glazbena provokacija moguća i danas.

Može li zbog pandemije i tektonskih društvenih promjena uzrokovanih njome glazba povratiti nekadašnju subverzivnost? Razmišljajući o tome prisjetio sam se instrumentala “The Great Seal” s albuma “Opus Dei” na kojem se nalaze i “Geburt einer Nation” (prepjev Queenove “One Vision”), “Trans-National” i “How The West Was Won”. Igrajući se s naslovima tih skladbi, moguće je pomisliti i ovo: dok virus transnacionalno hara svijetom, Zapadu kroz novo rađanje nacionalizama i pomaljanje nove Velike depresije prijeti propast.

Dao bih se kladiti da će Laibach iz koronahisterije iznjedriti važno djelo, no dotle preslušajte nanovo snimljen debi “Laibach Revisited” i spomenutu “The Great Seal”. Taj uznositi instrumental zaključen je citatom dijela govora, poznatog pod nazivom “We Shall Fight On The Beaches”, koji je grandiozni političar i briljantni govornik Winston Churchill održao 4. lipnja 1940. godine, nakon povlačenja iz Dunkirka.

Bio je to, unatoč porazu, herojski čin spašavanja britanskih vojnika zbog kojeg je Churchill izrekao: “Borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na uzletištima, borit ćemo se na poljima i ulicama, borit ćemo se u brdima, nikada se nećemo predati”. Tri tjedna prije, u prvom premijerskom govoru 13. svibnja 1940. godine, Britance i Europljane sokolio je i riječima:

“Pitate što je naš cilj? Mogu odgovoriti samo jednom riječju: pobjeda. Pobjeda pod bilo koju cijenu, pobjeda unatoč teroru, pobjeda ma koliko duga i teška cesta do nje vodila jer bez pobjede nema opstanka”. U tom je govoru Churchill građanima rekao i da im u borbi protiv nacizma “nudi samo krv, znoj i suze”. Ljudi se od straha nisu zavukli u mišje rupe i propali nego borili pa je pet godina poslije Europa bila slobodna od nacizma.

Slično je i sada. Svaka čast epidemiolozima i nasljednicima Andrije Štampara na ispravnim naporima da uspore pandemiju i spase svakog oboljelog, ali dugoročno nije moguće sve stanovništvo držati u karanteni nego, naročito ako korona na jesen opet bukne, tek voditi pomnu brigu o najugroženijima, a druge ostaviti da rade jer će inače doći do sloma cijelog društva. Stoga se traže politički nasljednici W. Churchilla koji bi, uz ekonomske sljednike J.M. Keynesa, imali hrabrosti reći: “U ratu s nevidljivim neprijateljem nudimo samo krv, znoj i suze.

U narednim mjesecima umrijet će dio nas, ali će više od 99 posto naših građana preživjeti borbu. Podnoseći tu žrtvu danas, ma koliko bolna bila, sutra nećemo žrtvovati napredak, slobodu i opstanak svakog čovjeka ponaosob i društva u cjelini. Nikada se nećemo predati”. Možda griješim, no smatram da bi većina prihvatila takav rezon.

Ja definitivno bih, iako sam zbog metastaze melanoma i raka bubrega, s kojima sam se minulih pet godina borio, potencijalno laka žrtva korone. Trebaju nam, dakle, “ratni” lideri poput Churchilla i “new deal” ekonomisti poput Keynesa, no glavne role u Europi, i to predugo, igraju sivi birokrati i pohlepni profiteri.