LITTLE WILLIE JOHN: FEVER

PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA Trese me groznica, ali od starih dobrih pjesama

 

Bijaše to u ono doba kad ni sanjali nismo da ćemo svu glazbu svijeta nositi u džepu na uređaju zvanom smartphone, zakačeni na nešto što će se zvati internet i streaming-servisi. U to doba ako si htio čuti neki album, morao si moliti Boga da ga puste na radiju, nekako se dočepati LP ploče za kojom žudiš ili je od prijatelja presnimiti na audiokasetu. I zatvoriti se doma i slušati je iznova i iznova. Zato mi ova izolacija i ne pada toliko teško jer napokon imam vremena vratiti se albumima koje sam obožavao, pa tako i “Songs The Lord Taught Us” (1980.) The Crampsa.

Tresao sam se od uzbuđenja kad sam ranih 80-ih napokon nabavio prvi album tog veličanstvenog psychobilly benda, putem kojeg sam otkrio svu silu zaboravljene rockabilly, rhythm & blues i garažne rock glazbe iz 50-ih i 60-ih. Posljednja pjesma na tom albumu zove se “Fever” (Eddie Cooley/John Davenport a.k.a. Otis Blackwell), a premda govori o groznici koja trese nekoga kad se zaljubi, zvučala je jezovito, kao da opisuje bolesnika kojeg trese groznica jer je zaradio neku gadnu boleštinu poput ove današnje korone. Bit će da je i ljubav, kad je jaka, nešto poput bolesti, barem su tako mislili The Cramps, ili toliko uzbudljiva da se čovjek od nje grozničavo trese.

No, tek sam dosta godina kasnije došao do izvorne verzije koju je 1956. godine prvi snimio i objavio Little Willie John (1937.-1968.). Njegova izvedba s raskrižja rhythm & blues i gospel glazbe, definitivno jedna od preteča soula, otpjevana je kristalno čistim tenorom, a plesna i elegantno zaljuljana doista jest ljubavna pjesma. Već je tada postala hit, prodala se u milijun primjeraka.

Kasnije su s njom visoko na top listama dospjeli Peggy Lee (1958.) i Elvis Presley (1960.), a sjajno ju je obradio i Michael Bublé (2003.) dok se u njoj, neočekivano i gadno, okliznuo James Brown (1967.), čija je karijera debelo zasjenila onu Little Willieja Johna i njegov utjecaj na soul glazbu. Možda i stoga što je Little Willie John, unatoč krhkom stasu i bejbi faci, bio pijanac nagle naravi koji je sa sobom uvijek nosio nož i revolver, više puta bio hapšen zbog posjedovanja narkotika i krađa te zbog takvog ponašanja 1963. godine izgubio ugovor s diskografskom kućom King.

Godinu kasnije nožem u Seattleu ubija izvjesnog Kendalla Roundtreeja, zbog čega odlazi na robiju u zatvor u gradu Walla Walla u Washingtonu, u kojem umire 1968. godine od upale pluća. Tada se tresao od upale, a ne od ljubavi.

Šteta jer, uz “Fever”, taj je pjevač fantastičnog glasa snimio i niz drugih sjajnih i nažalost odavno zaboravljenih rhythm & blues hitova, poput “All Around The World”, “Need Your Love So Bad”, “Talk To Me, Talk To Me”, “Leave My Kitten Alone”, “Let Them Talk”, “Sleep”, “Heartbreak (It’s Hurtin’ Me)”, “Home At Last”, “A Cottage For Sale” i drugih. B-strana posljednje spomenutog singla, inače starog vocal jazz standarda, još je jedna R&B “groznica” Little Willieja Johna po imenu “I’m Shakin’” (1960.) koju je majstorski obradio Jack White na prvom solo izdanju “Blunderbuss” (2012.), a čiji je naredni album nosio naziv “Lazaretto” (2014).

I eto nas time opet kod korone i karantene. Ostanite u svom osobnom “lazarettu”, slušajte pravu glazbu poput one Little Willieja Johna i Elvisa Presleyja, The Crampsa i Jacka Whitea, opustite se i ne bojte se ako vas je uhvatila “groznica” ili “ako se tresete”. Možda nije zbog virusa, nego zato što ste se zaljubili ili zato što je opet zahladilo ili zato što su “Fever”, “I’m Shakin’” i “My Nerves” Little Willieja Johna tako dobre pjesme da se čovjek naježi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 08:36