Pjesma tjedna A. Dragaša: Hrvatska nema četiri nego samo jednu godinu za reforme

Tri godine nakon eksplozivnog debi albuma “Slušaj mater” (2001.) kojim je, kao i TBF podjednako energičnim prvijencem “Ping-pong (umjetnost zdravog đira”, 1997.) te Tram 11 formativnim nastupnim izdanjem “Čovječe, ne ljuti se” (1991.), promijenio sadržajnost i stilistiku ovdašnjeg hip hopa, Edo Maajka objavljuje bestseler “No sikiriki” (2004.). S tog albuma hit je postala i pjesma “Dragi moj Vlado”. HDZ se pod vodstvom Ive Sanadera ponovno vratio na vlast, Hrvatska tavorila u čekaonici EU u koju te godine grupno ulaze Slovenija i države Varšavskog pakta koje su nam ranih 90-ih gledale u leđa, a Edo postao i do danas ostao jedan od naših najžešćih glazbeno-političkih komentatora koji je oporim i snažnim glasom u “Dragi moj Vlado” - koliko crnom toliko i humorističnom, koliko tragičnom toliko i komičnom, koliko gnjevnom toliko i zabavnom, koliko ojađenom toliko i moćnom rapu - grmio stihove koje i šesnaest godina poslije valja citirati.

“Draga moja vlado, ja bi imo djecu rado/Daj mi dobru platu, napravit ću ti ih stado”, “Ne tražim puno samo stan dok nisam umro”, “I ja bi na more jer mi ruke od žuljeva gore”, “Zaposlite nas ko portire/Da čuvamo ministarske suvenire dokumente i papire”, “Mi smo takva nacija, nismo za astronaute/Al’ ćemo lomit kosti, dok čuvamo vaše aute”, “Za svaki pošten poso traže iskustvo/Dok traže oni, tražim i ja da ga dam”, “Kad dođem do kraja i ne mogu više/ Gledat ovaj truli sistem kako me siše/Uzet ću zastavu i krenut na kordone/Tražit ću promjenu i pjevat parole”, “Ama daj mi posla, da ne bodem ko osa/Barem komunalac pa da mi se otupi žalac”, “Onda šta ćemo, skupit jade pa na barikade/Il’ bježat iz države mile i tražit azile”, “Samo dobra veza donosi radna mjesta/A veza je ko mreža puna čvorova/Puna gladnih usta i raznih odbora”...

Neka svatko, sam za sebe, zaključi koliko se na bolje ili na gore Hrvatska u proteklih šesnaest godina promijenila, no teško je ne zamijetiti da neki od citiranih Edinih stihova za Lijepu našu stoje danas koliko i 2004. godine.

Stoga mi je, čim je u Saboru, u koji se opet uvukao niz gadnih “prikaza” od kojih se neke skrivaju iza raznih velova, konstituirana nova petnaesta Vlada RH, došlo da iz sveg glasa zapjevam refren spomenute pjesme: “Jebo vladu, jebo, politiku jebo/U Saboru, jebo sve njih redom/Jebo vladu, jebo, politiku jebo/U parlamentu, jebo sve njih redom”. Poriv je jak i opravdan, a i moje političko usmjerenje takvo da mi je HDZ, koji je tijekom 22 godine vladavine štošta u ovoj zemlji pokvario, odiozan. Uz to, očekivati da ista stranka popravi sve ono što je pokvarila zvuči naivno, ali kako je u Hrvatskoj ne pet do dvanaest nego dvanaest i pet, nema druge nego navijati da Plenković, koji ostavlja dojam sposobnog centrističkog političara, provede najavljene reforme.

Što brže, dublje i opsežnije, to bolje za sve koji žele pošteno raditi i pristojno živjeti u Hrvatskoj ili u njoj dostojno provoditi umirovljeničke dane.

Budući da je uspjehom na izborima došao u prigodu formirati “čistu” HDZ-ovu Vladu, “novi stari” premijer više nema isprike da se ne upusti u korjenite reforme bez kojih nam nema opstanka, a kamoli napretka. Naredni četverogodišnji mandat, ne samo zbog ekonomske krize izazvane pandemijom korone, doista je “biti ili ne biti” za Hrvatsku čiji prosperitet ne počiva samo na Plenkoviću, ali da bi svaki građanin mogao više doprinijeti napretku, bitan je okvir koji će njegova Vlada pružiti, rješavajući se svog balasta koji koči rad i poduzetništvo.

Znamo koje sve reforme treba provesti i zbog toga nam do konca 2021. godine ne preostaje nego navijati da Plenković provede one najnužnije i najhitnije. No, ne poluči li do tada rezultat, onda nam uz refren pjesme “Dragi moj Vlado” valja zazvati opoziv njegove nove Vlade i raspuštanje Sabora jer Hrvatska nema četiri nego samo godinu dana vremena za reforme.