Pjesme podsjećaju i na radove Drage Mlinarca iz ranih 70-ih. Šteta je što se više naših mlađih kantautora ne nadovezuje na ove bardove

Pravo ime kantautora Zimizelenog je Vinko Ergotić, ali možda i on dolazi iz nekog drugog (pop)kulturnog prostora. To je pitanje naročito bilo aktualno dok je imao sastav Nellcote, ne samo zbog albuma na engleskom jeziku nego zbog za Hrvatsku atipične mješavine blues-rocka, indie-folka i psihodelije. No onda je stigla pandemija i Vinko je odlučio prvi se put okušati u pisanju stihova na hrvatskom. Time se donekle mijenja i narav njegove glazbe, ali za takvu je mijenu vjerojatno još važnija odluka da počne djelovati kao kantautor, a ne više kao član sastava.

Dakle, Zimizelen nije više tako "zelen", a uz malo sreće mogao bi postati važnom, "zimzelenom" konstantnom domaće kantautorske scene premda je ono što stvara usporedivije s nekim, geografski nam jako dalekim kantautorima.

Primjerice, prerano preminuli engleski psych-folk kantautor Nick Drake (1948-1974) je jedan od mogućih inspiratora Zimizelenog, kao i kalifornijski Tim Buckley i to više nego njegov, tragično utopljeni sin Jeff Buckley. Na pamet mi padaju i neki suvremeniji "likovi" iz americane i srodnih žanrova, naročito David Eugene Edwards ili Damien Jurado, ali poanta nije u tome nego u nečem drugom. Zimizelen i na hrvatskom jeziku zvuči kao da nije odavde, baš poput njegove kolegice Mary May koja efektno gostuje u pjesmi "Likovi bez lica", divno osjenčanoj električnom gitarom i glasovirom, svojevrsnoj reminiscenciji psihodelije San Francisca iz kasnih 60-ih.

Doduše, a to me jako veseli, pojedine pjesme na sjetno nazvanom albumu "San na uzici" podsjećaju i na radove Drage Mlinarca i Tomaža Pengova iz ranih 70-ih, a to su sami počeci ozbiljnog kantautorskog folk i rock stvaralaštva u Hrvatskoj, odnosno u Sloveniji. Prava je šteta što se više naših (mlađih) kantautora i kantautorica ne nadovezuje na spomenute singer-songwriter bardove bivše Jugoslavije jer baš takvo nadovezivanje Zimizelenog, barem osobno tako čujem njegove pjesme, smatram najznačajnijom osobinom albuma "San na uzici".

Dopadljiva je i fina korespondencija Zimizelenog s onime što su u ovom stoljeću na raskrižju folka i psihodelije činili Fleet Foxes i njihovi srodnici; bez kopiranja, a uz elegantne orkestracije u kojima se našlo mjesta i za flautu, violinu, samicu i trubu. "San na uzici" je melankoličan i introspektivan album nježne i talentirane duše o "putovanju" iz pandemijskog i sad već ratnog besmisla u neku smisleniju budućnost. Hoćemo li je dočekati?