Pjevamo o tome zašto su laži tako popularne: Danas se vjeruje u ono što ima najviše lajkova

The Guardian ih je nazvao dvoglavim kičastim čudovištem koje će vas bez sumnje natjerati da plešete.

Osebujni islandski duo GusGus (čita se kao što se piše – ime su si nadjenuli po sceni iz filma “Svi se drugi zovu Ali”, u kojem junakinja kuha svom ljubavniku kuskus, izgovarajući ga kao gusgus) poznat je po eklektičnom zvuku i nekonvencionalnoj kombinaciji techna, trip-hopa i housea, pomno fuziranih s drugim glazbenim žanrovima.

20. srpnja GusGus ponovno dolazi u Hrvatsku, ovaj put na bajkoviti bedem Cornaro u Splitu. Za mikrofonom je Daníel Ágúst Haraldsson, dok je ekspert za analognu opremu Biggi Veira, s kojim smo ususret koncerta u Splitu razmijenili nekoliko riječi preko maila.

Vaš se posljednji album iz prošle godine zove “Lies Are More Flexible”. Koja je misao iza toga? Mislite li da ljudi danas izbjegavaju istinu? Ako da, u kojem smislu?

- Ime znači upravo ono što i govori. Laži su fleksibilnije od njihove alternative. Istina može boljeti, može potaknuti postavljanje pitanja na putevima koji su već odabrani. Ona prkosi popularnim filozofijama i religijama. Ona je poput dosadnog ujaka koji uvijek upropasti raspoloženje dok se drugi zabavljaju. Tako da nije čudno da su laži popularne već vjekovima. U prosvjetiteljstvu je potraga za istinom bila trend, no danas to postaje zastarjelo i istina je ono što ima najviše lajkova na društvenim mrežama.

Od osnivanja prije gotovo 25 godina, kroz grupu je prošlo gotovo 30 članova. No, uvijek ste zadržali specifičan GusGus zvuk. Kako to objašnjavate – je li GusGus projekt veći od ljudi koji ga čine?

- Ja sam u bendu od samoga starta i odgovoran sam za većinu naših soničnih eksperimenata i napredaka.

GusGus je počeo kao kolektiv koji je eksperimentirao s filmom. Fascinira li vas još uvijek taj medij?

- Bend je počeo kao kolektiv u kojem je bilo nekoliko filmskih redatelja. Ali to je bilo zaista jako davno. Osobno gotovo nikada ne gledam televiziju. Eventualno ako se prikazuje neki zanimljiv dokumentarac. Volim čudne filmove poput “Jastoga”. Filmovi i drugi vidovi vizualnog izražavanja su praktički samo zabava ili sredstvo za ubijanje vremena. Za emocionalnu simulaciju se radije okrećem glazbi.

Često uspoređujete sviranje na svojim analognim mašinama sa seksom. Kažete da umjetnik mora stvoriti intiman odnos s tehnologijom koju koristi. U kojim to aspektima nalazite dodirnu točku glazbe i seksa?

- Pa, ako razmislite o konceptu glazbe općenito, saznat ćete da ona nije samo ljudski fenomen. Različite vrste koriste je za dolazak do svojevrsne emocionalne katarze. Njome privlače drugu jedinku za parenje ili jednostavno slave svoje postojanje. A mislim da je isto i kod ljudi. Glazbom možete probuditi emocije a da ne koristite riječi ili bilo što drugo što je u dodiru s realnim svijetom.

Vjerujem da je glazba bliže isprepletena s jezgrom našeg emocionalnog bića nego što je s njom povezano konstruktivno svjesno razmišljanje. Tako da - melodija koja je usmjerena prema emocionalnom sustavu koji provocira volju za seksom itekako može dovesti do uzbuđenja.

Čini se da puno pažnje posvećujete estetici i vizualima, kako u videima koji vizualno prate vašu glazbu, tako i na pozornici. Koju vizualnu impresiju želite postići? Koliko je, po vama, općenito važan taj spoj slike i zvuka?

- Osobno me i ne zaokuplja previše ta vizualna interpretacija glazbe. Osjećam da glazba postoji sama za sebe. Ali vizualna simulacija se može iskoristiti za intenziviranje osjećaja strahopoštovanja i fascinacije te za odvlačenje iz normalno percipirane stvarnosti u onu čudnovatu i nadrealnu. A upravo je u tome važnost svega – trebamo odlaziti na mjesta na kojima si možemo postaviti pitanje o validnosti predefinirane “stvarnosti”.

I vi i Daníel Ágúst njegujete specifičan i eklektičan modni stil. Što vam moda predstavlja općenito? Također, vi nastupate u cipelama na petu. Želite li time poslati poruku o rodnim stereotipima?

- Da, to je blisko povezano s istraživanjem identiteta. Osobno se ne mogu povezati s konstruktom našeg društva koji definira što znači biti muškarac. Tako da istražujem sebe kao sinergiju muškarca i žene. Biti u stanju nasilnog muževnog bića sklonog veličanju sebe je najdosadnija i najopasnija stvar koje se mogu sjetiti.