POČINJE 'ŽEDNO UHO' Stižu folk rockeri Fleet Foxes, genijalci Fujiya & Miyagi, Mark Lanegan te Rob Mazurek i Jeff Parker

Pred nama je 18. izdanje klupskog festivala Žedno uho. Još donedavno Mate Škugor mi se činio da je klinac, a eto njegov hvalevrijedna jesenska klupska smotra rocka, jazza i inih stilova glazbe postala je punoljetna. Pa, što nas očekuje?

Fujiya & Miyagi, 3. studenog, Močvara

Osamnaesto izdanje festivala Žedno uho održat će se u zagrebačkim klubovima Močvara i Tvornica kulture od 3. do 9. studenog ove godine. Uz već najavljene Mark Lanegan Band i Fleet Foxes festivalu se pridružuju i britanski electro krautrock genijalci Fujiya & Miyagi koji bi se mogli svidjeti poklonicima sastava poput Can, Faust, ali i Kraftwerk, Wilco i drugima koji se i danas bave kraut rockom, elektronskom glazbom i svezama između spomenutih žanrova. Britanskim elektro-krautrock genijalcima Fujiya & Miyagi pridružuju se i makedonski RIB koji su karijeru započeli pod imenom SIZ.

Rob Mazurek & Jeff Parker, 4. studenog, Močvara

Nekada u vrijeme postojanja NO Jazz Festivala Rob Mazurek bio je učestali gost zagrebačkih pozornica, gdje je sa svojim Chicago Underground projektima u pravilu rasprodavao najprije KSET, a potom i Teatar &td. Nakon desetljeća pauze ovaj se izvanserijski trubač i nadahnuti glazbeni istraživač vraća u grad koji je nekad posjećivao barem jednom godišnje.

Svoju suradnju s Jeffom Parkerom, kojeg je Zagreb, osim s Mazurekom imao priliku redovito gledati i slušati s legendarnim post rockerima Tortoise, kao i s vlastitim trijom, Rob je započeo sada već davne 1994. kada su upravo njih dvojica pokrenula Chicago Underground radionice u legendarnom klubu The Green Mill, koji je u vrijeme prohibicije bio u vlasništvu Ala Caponea. Naziv ove jazz radionice ubrzo je Mazurek pretvorio u niz sjajnih glazbenih projekata s kojima se proslavio, a zanimljivo je da svoj duet s Parkerom nije snimio sve do 2015. kad su njih dvojica odlučila obilježiti 20 godina svoje suradnje. Na njihovom će im se premijernom zajedničkom nastupu u Zagrebu pridružiti i domaći BFK Trio kojeg čini trojka iskusnih zagrebačkih glazbenika znana između ostalog i kao polovica izvrsnih Franz Kafka Ensemble, trojka u sastavu Bruno Vidović za bubnjevima, Franjo Glušac na gitari i Damir Prica Kafka na saksofonu i klaviru.

Mark Lanegan, 6. studenog, Tvornica Kulture

Mladen Pobi / HANZA MEDIA

Mark Lanegan

Kad pogledate unatrag, Mark Lanegan je bio svugdje. I na dnu, kao zamalo neizlječivi džanki, i na vrhu kao jedan od najmoćnijih pjevača u povijesti rocka koji je surađivao s ikonama suvremenog rocka poput Queens Of The Stone Age, ali i s electro-duom Soulsavers i trip-hop pionirima Massive Attack pa i s nježnom Isobel Campbell (ex-Belle And Sebastian) na dva albuma na kojima je ona bila "ljepotica", a on "zvijer". Bio je i začetnik grungea s grupom Screaming Trees čiji doseg ni danas nije adekvatno valoriziran, a na solističkim albumima i u folku i u bluesu. S Gregom Dullijem čiji Afghan Whigs napokon dolaze u Tvornicu kulture (04. lipnja) imao je bend The Gutter Twins, mračan podsjetnik na dane najžešće narkomanije The Glimmer Twinsa, Richardsa i Jaggera čiju slavu nažalost nikada neće dosegnuti. Unatoč tome, spoznao je blaženstvo rock'n'rolla, ali i cijelu galeriju demona koji su ga zamalo ubili.

Kad sam ga prvi put vidio na ljubljanskim Križankama dok sam u bekstejdžu intervjuirao Josha Hommea, uplašio sam se da ne umre već te večeri jer je izgledao poput pjegave, crvenokose sablasti, no kad je s Queensima stao na pozornicu iz njegovog je grla provalilo grotlo najopasnijeg pjevača rock'n'rolla kojeg sam, uz Iggyja Popa, ikada upoznao. Srećom, navraćao je posljednjih godina i u Hrvatsku pa ste imali prigodu uživo čuti i vidjeti o kakvoj se životinji za mikrofonom radi, čak i kad je za stalak zavaren poput nekoć Joeya Ramonea.

Ako Nick Cave nije imao blizanca, komotno istim može smatrati Marka Lanegana, a ovogodišnji "Gargoyle" u suradnji s Robom Marshallom, Joshom Hommeom, Gregom Dullijem i Dukeom Garwoodom već je treći album u nizu na kojem taj pjevač suvereno jezdi gothic-rockom ili onim što smo mi ovdje zvali "dark". Zapravo, posrijedi je esencijalan album tog odjeljka post-punka, ali i važne sastavnice pop i rock glazbe 80-ih, djelo koje se doima poput poveznice između pokojnog Iana Curtisa i još živog mu uzora Iggyja Popa koji je The Stoogese začeo pod snažnim uplivom pokojnog Jima Morrisona.

Lanegan se s takvim veličinama nosi kao od šale, zasjenjujući popularne ikone gothic-rocka, premda to bili i Robert Smith ili Dave Gahan, a odjavnu "Old Swan" mogao je otpjevati i Bono, no ne s tako dramatičnim rezultatom. Usto, kao što je tajnu vezu između punka i bluesa znao pokojni Jeffrey Lee Pierce iz The Gun Cluba, tako i Lanegan po već treći put zaredom osvaja demonskim gothic-rock s daškom synth-popa, uz neizbježne motive grijeha i oprosta, razvrata i kajanja, ljubavi i smrti, ali i tračak optimizma (jer je nekako ostao živ) i crnog humora (jer neke stvari ipak ne shvaća posve ozbiljno). "Darkeraj", dakle, prezentira poput bluesa za 21. stoljeće. Znam da je frazetina, ali kad zapjeva Mark Lanegan, cijeli svijet u tom trenutku, barem za mene, stane pa se nađem tamo gdje me sve manje glazbe uspijeva u odvesti. U raju do kojeg za života možeš stići samo ako prođeš kroz pakao življenja.

Fleet Foxes, 9. studenog, Tvornica Kulture

Jadran Babic / HANZA MEDIA

Fleet Foxes

Kad je 2008. godine na Sub Popu osvanuo istoimeni prvijenac Fleet Foxesa iz Seatlea, nije trebalo dugo da se taj bend počne slaviti kao perjanica folk-rocka 21. stoljeća koju su kritičari uspoređivali sa CSN&Y, Simonom & Garfunkelom, Fairport Conventionom, The Bandom i Beach Boysima. Iste sezone prvijenac "For Emma, Forever Ago" objavio je i Bon Iver, pravim imenom Justin Vernon, a spomenuta dva folk-rock albuma bila su ponajbolja ne samo među debitantskim nego uopće glazbenim izdanjima 2008. godine. Nakon drugog albuma "Helplessness Blues" (2011) lider Fleet Foxesa Robin Pecknold ponovo je odlučio studirati na sveučilištu Columbia, a Bon Iver posve otvoreno prigrlio moderne producentske alate. Šest godina je prošlo, za Bon Ivera znamo gdje je i što je postao, a kako stoje stvari s Fleet Foxes?

Ako je "Helplessness Blues" bio album o bespomoćnosti ljudi u kovitlacu prekinutih veza i nedokinute recesije, s uvrštavanjem sjevernoafričkih glazbenih motiva kakvih se ne bi posramili ni Paul Simon ili Page & Plant, "Crack-Up" se doima poput predavanja o književnosti, likovnosti i povijesti s niskom referenci o F. Scottu Fitzgeraldu i Knutu Hamsunu, Rimskom carstvu i drevnom Egiptu, američkom Građanskom ratu i Napoleonu, Goyinim slikama i Cassiusu Clayu. Taj i takav "Crack-Up" je zapravo bijeg u svijet osobnih interesa, pronađen u talozima povijesti i umjetnosti. Doduše, u glazbi i danas preferiram konfrontaciju s pošastima suvremene civilizacije, ako je takvom uopće više možemo zvati, ali sve češće čovjeku valja tek naći "pukotinu" kroz koju može pobjeći u neki pametniji i smisleniji sadržaj kakav, primjerice, nude knjižnice i kolekcije starih ploča. Naravno da pri tome ne treba odbacivati ono što je i danas dobro, poput albuma "Crack-Up" Fleet Foxesa pa čak ni neke prednosti tehnologije, ali ne valja ni robovati svemu novome, pogotovo ako vam to novo ne treba za svakodnevni život ili vam nije po ukusu.

U skladu s time "Crack-Up" je tematski zakučast album, djelomice s ne baš razumljivim referencama i namjernim miješanjem likova i događaja iz raznih razdoblja i sfera povijesti i umjetnosti, no njegovu ljepotu, ako nešto znate o glazbi i njezinim povijesnim talozima, lako je prihvatiti i u njoj uživati jer Fleet Foxes pri tome ne mare ni za trendove ni za popularnost nego samo za ono što je njima važno u glazbi i umjetnosti.