POGORELIĆ U LISINSKOM Bio je to još jedan velik i lijep koncert pijanističke ikone u punom nadahnuću

Jedan Dan dvorane koja je nakon mučne i dugotrajne gradnje otvorena prije četiri desetljeća 29. prosinca cjelodnevnim programom, uz obljetnicu se razlomio na dva dana. Prije svega zbog ponovnog nastupa Ive Pogorelića sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije i sa dirigentom Ivanom Repušićem koji sve više grabi svijetom.

Ulaznice za Dan dvorane za današnje prosječne džepove nisu udobne, ali se pijanističku ikonu mora čuti. Moraju to i oni kojima je to prvi put. Adut je u standarnoj dispoziciji programa bačen na solista - Ivu Pogorelića. To naznačuje i naslovnica programa i nevjerojatna fotografija mlađahnog Ive Pogorelića još s početka osamdesetih godina.

U međuvremenu je rečeni postao gospodin u repektabilnim zrelim godinama i, isto tako s respektabilnim umijećem.

Umijeće na ruletu

Tu je kuglicu od umijeća ponekad stavio na rulet, ali je preksinoć za stare slušatelje, ipak pala na pravo mjesto. U standardnom koncertnom rasporedu za uvertiru je poslužila u skladu s romantičarskim poimanjem nazvana “idila” Večer prerano preminuloga Vatroslava Lisinskog.

Središnji koncert za solista i orkestar je bio Chopinov za klavir i orkestar u f-molu i napokon, i česta, a neki bi rekli i notorna Peta simfonija u e-molu Petra Iljiča Čajkovskog.

Ivan Repušić je znao pažljivo iznijeti ugođaj Večeri Lisinskog. Dobro iskustvo u drugim krajevima mu je u tome zacijelo pomoglo unatoč sveprisutnim orkestralnim intonativnim nepreciznostima koje paradoksalno kreiraju živost.

Strast akcenata

I opet se potvrdilo da je snimka jedno, a koncert uživo nešto potpuno drukčje i podložno svim mogućim mijenama. Ivo Pogorelić se pak u kreativnom smislu vratio na svoje slavne početke, na vehemetni mladalački sukob s tada nedodirljivim autoritetom dirigenta Herberta von Karajana kada su se dva muzička svijeta sukobila i svojedobni mladac bez kompleksa izašao s pokusa. Možda bi se to moglo opisati kao sukob autoritativnog i nepredvidivo kreativnog.

U svježem slučaju “prastare” izvedbe Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar u f-molu, kojega je tada za prestižni DG (Deutsche Gramophon) preuzeo dobrohotni dirigent Claudio Abbado, prvi stavak Maestoso je bio upravo tako majestetičan kao i baš lakotrki i dubokoponirući Larghetto dok se u završnom živom Allegru (Allegro vivace) Pogorelić ponovno odao svojoj strasti prema akcentima, i opet akcentima, i ponovno akcentima, s basovskom dionicom bez premca kada je teško dokučiti kamo srljamo, a i što to i zašto to solist namjerava.

No valja priznati da to što namjerava i ostvari, ma što mi mislili o tome. Poslušan i katkad tajnovit i nedokučiv orkestar nastojao je sve to slijediti zajedno sa smjernim uputama dirigenta.

Smisao za detalj

U drugom dijelu večeri je zauzvrat slijedio orkestralni “tour de force” s Petom simfonijom Čajkovskog. Nije se već davno prepoznati Ivan Repušić dao impresionirati.

Dirigent Ivan Repušić i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije

I njegova je sasvim solidna količina glazbenih minuta u simfoniji došla na ogled, a nije se lako ogledati u Simfoniji za koju se odreda misle da ju pjevaju kao ptice za grani. Nije bilo bez mana: sjajni limeni puhači su se svakom prilikom željeli pokazati ne mareći puno za “ostatak” orkestra.

Sa smislom za detalj i, hajdemo reći, iskazivanje topline “slavenske” duše, Simfonija Čajkovskog se u neprekinutom intenzitetu vratila nekoj svojoj dobro strukturiranoj izvornosti.

O detaljima i ostalim prigodama bi se moglo raspravljati u nedogled, no treba priznati da su svi posjetitelji prisustvovali jednom velikom koncertnom događaju.