‘Posljednji hipik‘ pjeva ljute pjesme o političkoj situaciji i o pohlepi u društvu

Ambar u kojem su Neil Young & Crazy Horse snimili album "Colorado" (2019) se srušio, no kad si "posljednji hipik" nešto uvrti u glavu, onda ne postoje prepreke. Tako je podignut novi ambar u kojem su spomenuti u samo nekoliko dana snimili album "Barn" iliti ga "Ambar".

To je već osamnaesti zajednički album jednog od najvećih kanadskih, američkih i svjetskih kantautora te izvrsnog benda koji je snimio i osam samostalnih albuma. Bubnjar Ralph Molina i basist Billy Talbot i dalje su tu, a umjesto Franka Sampedra za gitarom i klavijaturama, ponovo je, kao i na "Coloradu" i sredinom 70-ih, prisutan i Nils Lofgren, ujedno i stalni gitarist Springsteenovog The E Street Banda.

"Colorado" je donio set nježnih ljubavnih balada u kontralihtu s ekocidom Zemlje, odnosno tople vokalne harmonije kontrirane distorzijom i feedbackom gitara, a slično se može ustvrditi i za "Barn" na kojem Young objašnjava zašto sebe smatra "Canericanom", odnosno kanadskim Amerikancem koji Ameriku želi držati otvorenom za sve koji u njoj žele potražiti bolju budućnost. Neovisno o tempu pjesama, a ima i nježnih, kao stvorenih za svirku oko logorske vatre, ali i onih bučnih, koje zvuče kao da se Mackov kamion penje serpentinama Rocky Mountaina, Young zvuči ili sentimentalno ili ljuto. Sentimentalno kad se prisjeća dobrih starih vremena, a ljuto kad promišlja kuda pohlepa i politika vode svijet.

Stoga "Barn", kao i "Colorado", podsjeća na "Ragged Glory" s kojim je početkom 90-ih, također s Crazy Horseom, Young započeo svoju renesansu i postao uzor grunge-rock generaciji. "Welcome Back", "Heading West", "Human Race", "Canerican", ali i cijeli album potvrđuju koliko je u njemu ostalo vatre. A valjalo bi pogledati i dokumentarac o gradnji ambara i snimanju albuma "Barn" kojeg je osmislila Youngova petnaest godina mlađa supruga i glumica Daryl Hannah.