Pravi magnet bio je pedesetpetogodišnji Amerikanac, prva violina svijeta kojeg je ovdašnja publika već jednom čula

Dobro je povremeno se osjećati članom svjetske obitelji koja uživa najveće blagodati današnjega glazbenoga svijeta. Da nema ciklusa Lisinski subotom to ne bi bilo moguće a upravo je ova sezona prvim jesenskim koncertima baš pomazila brojnu zagrebačku publiku. Nakon Drezdenske filharmonije i Bečkog simfonijskog orkestra, ove subote 11. studenog ni igla više ne bi stala u prepunu dvoranu Lisinski u kojoj je svirao NDR Elbphilarmonie orkestar iz Hamburga, poznat i kao Filharmonija na Labi, još jedan u nizu najboljih u Europi danas. No pravi magnet bio je Joshua Bell, 55 godišnji Amerikanac, prva violina svijeta kojeg je ovdašnja publika već jednom čula i znalo se što se može očekivati. A dočekao se i ovacijama ispratio omiljeni Koncert u D- duru op.35 Petra Iljiča Čajkovskog, upravo u 130. obljetnici autorove smrti. Ta se glazba jednostavno ne može ni bolje ni ljepše svirati od nevjerojatno tankoćutne i bravurozne Bellove interpretacije koja uopće ne odaje bogato iskustvo virtuoza djelujući teško opisivom magijom prvoga susreta. Bell je zvijezda ovjenčana svim mogućim nagradama pa i Grammyjem, svira najrazličitiju glazbu od klasične do suvremene, glumi i na filmu, a uz sve to pravi je ambasador i glazbe drugih kultura izvan europske smatrajući je dijelom " zajedničkog tla".

Lisinski subotom

/Lisinski

Hamburški je orkestar posebna priča jer nema tako dugu tradiciju poput ostalih (osnovan je 1945.), no do danas se izdvojio ne samo izvedbama klasike nego i eksperimentalnim i nekonvencionalnim nastupima. Vodili su ga mnogi majstori a danas je pod štapićem Alana Gilberta prvog Njujorčanina koji je bio šef dirigent Njujorške filharmonije a danas uz Hamburški orkestar vodi i Štokholmsku operu. Maestro snažne geste oslobadja vrhunce svog današnjeg orkestra potrebne i prisutne za izvedbu mozaika glazbene mašte Gustava Mahlera. Ovaj put bila je to Peta simfonija u cis- molu s obožavanim Adagiettom, stavkom koji se proslavio izvan koncertnih dvorana zahvaljujući Viscontijevu filmu " Smrt u Veneciji" prema romanu Thomasa Manna. Ni jedna druga glazba nije na taj način ujedinila tri umjetnička izraza postavši svojinom najrazličitije publike. Gilbert i sjajni Hamburžani izveli su je nadahnuto, moćno i dirljivo.