Ugovor s Metropolitan operom godine 1937. obvezivao ju je naučiti tri uloge na talijanskom jeziku, početnicu engleskog i liječničku potvrdu o mršavljenju. Do debija 17. prosinca u ulozi Leonore u Verdijevu " Trubaduru" ispunila je sva tri uvjeta. Bila je lakša 11 kilograma i 350 grama! A do kraja najdulje Metove sopranske karijere u povijesti, nakon 28 godina s dva kraća prekida teža" za 446 predstava kao "primadonna assoluta", " najljepši glas stoljeća" - Hrvatica Zinka Kunc Milanov (Zagreb, 17. svibnja 1906. - New York 30. svibnja 1989.).
Ne oskudijevajući niti u drugim glasovima velikih karijera, Hrvatska je svijetu dala pet veličanstvenih soprana. Prije Zinke njezinu zagrebačku mentoricu Milku Trninu o kojoj možemo samo čitati jer nije ostavila niti jedan tonski zapis, a nakon Zinke još i Dragicu Martinis, Srebrenku Senu Jurinac i Ljiljanu Molnar Talajić. Svaka je ostavila jedinstven otisak u svijetu opere, a Zinka Kunc Milanov svakako najdublji i ne samo zbog duljine metovske karijere od koje se oprostila u 60. godini života.
Zvali su je kraljicom opernoga krova svijeta, a brojne slavne kolegice javno nisu mogle prigovarati toj tituli. I sama je sebe držala kraljicom odgovorivši na novinarsko pitanje je li imala tremu pred grčkim kraljevskim parom koji je bio u posjetu predsjedniku Eisenhoweru: "Zašto bih imala tremu? Kraljica je sjedila u loži. Ja sam bila kraljica na pozornici!"
I doista, bila je kraljica svih Aida, obje Leonore, Gioconde, Madeleine de Coigny, Santuzze, Norme, Toske, obiju Amelija, Desdemone, Elvire, Turandot, Verdijeva Requiema... još nekoliko uloga poput donne Anne u "Don Giovanniju", ali nikad onih izvan njezina faha dramskog soprana. I zbog toga su je poštovali jer je inteligentno znala što jest za nju, a što nije.
Bila je svjesna i svog izgleda. Prelijepo lice porculanskog tena i uvijek previše kilograma! Upitala sam je u jednom razgovoru žali li za Traviatom, snom svih soprana.
- Ma dajte, kad ste vidjeli ovakvu tuberkuloznu Violettu? Mogla sam je pjevati, ima divnih fraza, pjevala sam koncertno neke ulomke, ali cijela rola nije bila za mene. Zapravo nikad nisam voljela kolege koji su svaštarili jer je uvijek nešto falilo. Pametni Likota u meni bio je uvijek na straži.
I brat Božidar Kunc, vrstan pijanist i skladatelj koji je žrtvovavši vlastitu karijeru godinama stražario nad svakim sestrinim tonom. Mnogo ju je naučio, zli jezici često su ponavljali mantru da Zinke bez Božidara ne bi bilo, no on ipak nije mogao pjevati umjesto nje, pjevao je taj čarobni zlatni glas uz bratovo dragocjeno podučavanje svih vokalnih finesa koje je ona nakon scenske karijere prenosila svojim učenicima.
Može li se nekog naučiti pjevati, postavila sam joj u jednom razgovoru besmisleno pitanje?
- Teško. Može. Ali bez temelja, a to je uvijek glas, nema pjevanja. Badava su interpretacije, ovakve ili onakve, ako se niste rodili s glasom nema belkanta, nema lijepog pjevanja, nema ni tona ni zvona. Da velika Callas nije toliko vrludala u repertoaru, pjevala bi dulje i bolje - govorila je Kunc.
Ipak, mnogo godina kasnije vlastitim primjerom demantirala ju je Ljiljana Molnar Talajić čiji je prirodan glas najprije jedna profesorica uništila da bi ga druga mukotrpnim radom vratila i poslala u svijet. No o tome više u drugom feljtonu.
O slavnim kolegicama nije previše sudila. Nisu je zanimale, ona je bila "Regina della casa" kako je publika Meta pisala po plakatima. No govorili su drugi, poput dugogodišnjeg ravnatelja Meta Rudolfa Binga koji je negdje 50-ih godina prošloga stoljeća čuo za mladu Renatu Tebaldi. "Moram paziti što ću joj ponuditi, da se madame Milanov ne uvrijedi!"
Nikad se nije uvrijedila, nikad otkazala predstavu, nisu je pratile afere, bila je hrabra i vrlo samosvjesna.
Štoviše, osim bezuvjetne naklonosti publike, kritičara, tadašnjih diskografskih magova, pratile su je samo počasti. Gostovala je u svim velikim opernim kućama svijeta, ali Met je bio njen umjetnički dom, scena na kojoj se najbolje osjećala uz velike partnere i dirigente.
Posljednji put nastupila je 13. travnja 1966. Bila je hrabra, srčana, dostojanstvena Madeleine, ljubav Giordanova pjesnika i revolucionara Andrea Cheniera, zahtjevna uloga za čiju je ariju u trećem činu dobila pljesak koji je trajao sedam minuta! A samo tri dana kasnije na svečanom koncertu oproštaja od staroga Meta na Broadwayu koji je okupio najveće zvijezde ponovila je završni duet s Richardom Tuckerom, dugogodišnjim partnerom. Nitko nije mogao razumjeti zbog čega primadona još uvijek u naponu glasovne snage odlazi.
- Metropolitan zatvara svoju kuću, ja zatvaram svoju knjigu. Bolje je otići na dvije noge nego odskakutati na jednoj - izjavila je.
Dana 9. svibnja 1963. bila je gošća na svečanosti postavljanja kamena temeljca za novi Met u Lincoln Centru; 1984. u povodu 100. obljetnice Kipa slobode dobila je počasnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim djelovanjem zadužile New York i Sjedinjene Države.
Privatno, kažu oni koji su je dobro poznavali, bila je jednostavna i srdačna. Došla je na metovsku audiciju Ruže Pospiš Baldani i odmah prigrlila mladu Varaždinku. Ruža je postala čest gost u Zinkinom ne pretjerano raskošnom stanu iz čije su se kuhinje širili dragi domaći mirisi. Aida je, naime, voljela kuhati, mislim da je Ruža isticala izvrstan grah. Odijevala se jednostavno, u svečanim prigodama obavezno ogrnuta krznom, tada primadonskim statusnim simbolom. Udavala se tri puta, kao sasvim mlada za zagrebačkog ljekarnika Vilfana, potom za glumca ljepotana Predraga Milanova čije je prezime zadržala, naposljetku za iznimno uglađenog diplomata, generala Splićanina Ljubu Ilića s kojim je ostala do smrti. Do Metove karijere put je vodio od zagrebačke Muzičke akademije uz profesoricu Mariju Kostrenčić, asistenticu Milke Trnine, debija kao trubadurova Leonora u Ljubljani, angažmana u Zagrebačkoj operi, odlaska u Prag i konačno do audicije za salzburški Verdijev Requiem s Arturom Toscaninijem koji je bio viza za New York. Ostalo je povijest o najljepšem sopranskom glasu 20. stoljeća
Godine 1985. posjetila je Zagreb posljednji put. Na poziv Hrvatske radiotelevizije koja je pod vodstvom urednice Seadete Midžić uz autoricu Jagodu Martinčević snimala o primadoni dokumentarac, nakon boravka ekipe u Beogradu tri je dana boravila u rodnom gradu u kojem je i započela karijeru. Slijedili smo želje umjetnice, odveli je u šetnju Mirogojem i u Hrvatsko narodno kazalište gdje su je dočekali mnogi nekadašnji kolege i oni koji su je prvi put vidjeli, a ona je stala na pozornicu svojih mladih dana. U dvorani Lisinski upriličen je gala koncert njoj u čast. Motrila sam joj reakcije. Otvarala je usta i tiho pjevušila s mladim kolegama. Sjećam se, posebno joj se svidio veliki duet iz Puccinijeve "Madama Butterfly" u izvedbi Venete Janeve Iveljić i Krunoslava Cigoja. Bio je to izravni prijenos s pauzom od 30-ak minuta rezerviranim za razgovor. Pričale smo o karijeri, raznim događajima, kad mi je u "bubicu" stigla obavijest da se pauza produljuje iz tehničkih razloga, a ne zna se koliko. Počela je lagana panika, TV minute znaju beskonačno trajati, stara dama bila je već i umorna, a ja na sto čuda. Što još pitati?
U trenutku mi je sinulo:
- Je li istina da su vas za vrijeme rata zvali Zinka partizanka?
Grohotom se nasmijala.
- Ljudi vole pretjerivati. Dakako da sam srcem i dušom bila na pravoj strani. Na koncertima sam često pjevala Tijardovićevu "Malu Floramye", Zajčevu "Domovini i ljubavi" i još neke lijepe pjesme poput "Kad ja pođoh na Bembašu". I ploču sam snimila. Bila sam rodoljub kao i kolega violinist Zlatko Baloković. Pomagali smo kako smo znali, umjetnošću. Ali u partizanima nisam bila! Partizan je bio moj treći suprug general i diplomat Ljubo Ilić, sudionik u Španjolskom građanskom ratu i član Francuskog pokreta otpora.
Ja sam bila i ostala pjevačica - rekla je.