Jedan od najpasioniranijih zagrebačkih posjetitelja koncerata, zovu ga Jupi, u ljeto 2023. godine prodao je ulaznicu za koncert Brucea Springsteena u Beču da bi ostao u Zagrebu istu večer (18.07.2023.) gledati i slušati nastup njujorškog boogie-blues-stoner rock benda Endless Boogie. Lud čovjek, pomislit ćete, no razumio sam Jupijevu odluku kad sam se i osobno suočio s Endless Boogie u Vintageu.
Njih četvorica na čelu s gitaristom i pjevačem Paulom “Top Dollarom” Majorom (r. 1954. u Kentuckyju) radili su u Matador Recordsu sredinom 90-ih, a Paul je sredinom 70-ih već bio faca u njujorškim kugovima kolekiconara LP i singl ploča te započeo mail-order poslić s prodajom vinila, malo nakon što su Ramonesi prvi put ušli u CBGB. Unatoč tome, Endless Boggie, nazvani po istoimenoj pjesmi Johna Lee Hookera, osnovani su tek 1997. u Brooklynu, a prve četiri godine samo su jammali u prostoriji za vježbanje da bi 2001. godine nastupili kao predgrupa Stephena Malkmusa iz Pavementa, jedne od najvećih uzdanica Matador Recordsa. Prošle su još četiri godine da bi 2005. objavili dva albuma (“Vol. 1” i “Vol. 2”), samo na LP-u kad to još (i ponovo) nije bilo “kul”, a prava diskografija započinje im tek albumom “Focus Level” (2008) da bi za sada posljednji, šesti po redu “Admonitions” objavili 2021. godine.
Prvo što me drmnulo na njihovom koncertu u Zagrebu bio je Paul koji izgleda slično Iggyju Popu, a i boja mu je nalik kumu punka, ali i glasu Alana Vege iz Suicidea. Njihovo ime nije slučajno odabrano jer zamalo sat i pol dugi nastup sastojao se od samo pet skladbi, možda šest s bisom. Bio je to nevjerojatno hipnotični set i prava rock’n’roll magija s neznatnim varijacijama u tempu koje slušatelja bacaju u trans. Činilo mi se kao da sam se našao na koncertu na kojem istovremeno sviraju Canned Heat s Woodstocka i Can iz Kölna, Velvet Underground i The Stooges iz najsporijih pjesama, Cream i Spacemen 3 pa čak i ZZ Top i Quicksilver Messenger Service te Blue Cheer i Captain Beefheart. Kao da znaju sve prečice između blues-rocka, psihodelije, Krautrocka, boogie-rocka i proto-punka. Fasciniralo me koliko postojano drže ritam i koliko taj njihov mantrični rock’n’roll ne ubija u pojam nego uzdiže slušatelja do drugog, višeg stanja svijesti. Zen-rock? A zašto ne? Kako bilo, Endless Boogie su s tim nastupom postali jedni od omiljenih mi “svećenika” onoga što je Lemmy nazivao “električnom crkvom”, a samo nekom kozmičkom greškom nisu postali i najveći stoner-rock bend na svijetu.
Desetak mjeseci kasnije, koju minutu nakon nastupa Scotta H. Birama u Vintageu, Jupi je zavapio da bi Endless Boogie ponovo htjeli doći u Zagreb, ali da se ne zna ima li ikoga tko bi financirao njihov koncert. Lud kakav jesam, odmah sam rekao da ću ja platiti honorar Endless Boogieja, ako nitko drugi neće, pa ćemo šest mjeseci ranije uz njihov nastup slaviti 40 godina mog djelovanja kao rock kritičara. I tako smo to spomenuli Luki koji vodi Vintage da bi nam on rekao da ne brinemo i da nitko ne mora uskakati financijski jer će on sve srediti. I bi tako pa će Endless Boogie u Vintage Industrial Baru nastupiti 18. srpnja 2024., točno godinu dana nakon svog prvog nastupa u istom klubu. Moju proslavu odgodit ćemo za neku drugu priliku, ali to je ionako manje bitno. Mnogo važnije je da Endless Boogie ponovo sviraju u Zagrebu. Spacemen 3 su jedan svoj album nazvali "Taking Drugs to Make Music to Take Drugs To" ili "Uzimanje droge radi stvaranja glazbe za uzimanje droge", no Endless Boogie, unatoč glazbenim sličnostima, zvuče i poput sastava čiji bih efekt mogao nazvati "glazbom za biti nadrogiran bez uzimanja droge". Takve najviše volim.
ENDLESS BOOGIE
Zagreb, Vintage Industrial Bar, 18.07.2024.