Profinjena barokna hit parada

Poput neke putujuće družine, koja je slučajno zabasala u naš grad, vjerojatno u nekom starom kombiju oslikanom cvijećem, jedan po jedan izlazili su preksinoć na pozornicu Lisinskog članovi osmeročlanog Ansambla Private Musicke.

Prvi je izašao, već prebirući po žicama barokne gitare, njihov umjetnički vođa Pierre Pitzl, a veseli prizor bio je potpun kada se među njima, u jednostavnoj crvenoj haljini i bosa, pojavila Magdalena Kožena. Spontanost i nesputanost nije bila hinjena, jer češka mezzosopranistica i diva već se dugo druži i putuje s ovim ansamblom izvodeći program pod naslovom “Lettere amorose”.

Harfa, barokne gitare, jednostavne udaraljke, teorba, violon te naročito egzotična lira da gamba, čine delikatan renesansno-barokni instrumentarij ove družine koju odlikuje muziciranje bez izvještačenog kompliciranja, a pri tom kod svakog člana virtuozno.

Vokalna improvizacija

Ranobarokne pjesme mahom talijanskih i ponekog španjolskog majstora, sve do zaključne Monteverdijeve točke, odlikuju se izvanrednim pjesničkim tekstovima koji su od stiha do stiha organski povezani s lijepim i doista dopadljivim melodijama u kojima je čest i element virtuozne vokalne improvizacije.

Bila je to, može se reći, barokna pop-parada, a aranžmani instrumentalne pratnje takvi da bi se poneka od izvedenih pjesama bez problema, baš takva kakva je, mogla predstaviti, pa čak i pobijediti na festivalu u San Remu.

Program bez stanke

Dramaturški izvanredno posložen program, u kojem su se pjesme nadovezivale jedna na drugu i preplitale s instrumentalnim točkama, bio je opravdano izveden bez stanke, koja bi bezrazložno prekinula i narušila ukupni doživljaj. Sve skupa, bila je to sjajna pouka kako naše vrijeme niti je izmislilo, a osim elektrifikacije nipošto nije ni unaprijedilo umjetničku kvalitetu žanra popularne glazbe, u koji su početkom 17. stoljeća uglavnom spadale sve izvedene skladbe, od kojih je svaka za sebe pravi mali biser.

Na koncu, treba reći i da je preksinoćnji koncert, koji je lijepo popunjena dvorana pratila naćulivši uši u gotovo potpunoj pobožnoj tišini, pokazao kako su sva ona kašljačka ometanja Pogorelićeva recitala prošle subote bila stvar ne zdravlja, nego kulture publike.