Publika i dalje voli Maestra Ivu Pogorelića, a ni on ne odustaje od nje

Kritičar izoštrena uha s vremenom iskustva, osim glazbe slušanjem, nauči razlikovati i "glazbu" povratne informacije koja stiže s duge strane podija. Jer pljesak, odobravanje, ovacije.., ili možda ravnodušnost pa i negodovanje, mnogi su parametri tog uzajamnog odnosa, koji također imaju svoje boje, intenzitet, ritam, osobni iskaz o doživljaju netom prije iskušanom. Najjednostavniji su oni nevini koji se događaju pri prvom susretu s glazbom ili interpretom; najkompliciraniji oni sakriveni očekivanjem već poznatog a ponekad i pomalo zlurado vođeni znatiželjom: "što se još ima dogoditi"? Treća pak kategorija slušatelja i njihovih reakcija pripada sretnom "jatu anđela" koji su uglavnom tihi i zadovoljni, a svoje će povratne reakcije najčešće iskazati ustajanjem kao znakom najdubljeg poštovanja.

Dakako, riječ je o klasičnoj glazbi, jer na onoj drugoj svi mahom stoje! Na ova me razmišljanja naveo nastup pijanista Ive Pogorelića u ciklusu Lisinski subotom 5. prosinca, danas sve češćeg, barem jednom godišnje, zagrebačkog gosta, koji se sad pridružio onima koji prkose koroni. U biranom programu - J. S. Bach, F. Chopin, M. Ravel - Pogorelić je izazvao baš ono "jato anđela" koje i njega i glazbu prati s osjećanjem uzajamne privrženosti, a ispraća stojećki, s dubokim naklonom. Već desetljećima on održava taj odnos, ne popušta osobnim kriterijima za volju općih, mislim da ga i nije briga za komentare, ali onaj tko želi s njim uvijek je dobro došao.

Na kraju recitala slušatelj se mora upitati: kako mu uspijeva tek na oko jednostavnost (a nije!) Bachove Engleske suite u g-molu BWV 808 učiniti tako egzaktno prezentnom da joj se plesna zadanost pretvara u umreženi kompleks baroknoga tkiva, dok u vraški virtuoznom Ravelovom "Gašparu noćniku" (nikad mi se nije sviđao prijevod originala "Gaspard de la Nuit"), pronalazi tiho, a grozovito tonsko tkanje koje u zvukovnoj metafori pjesme "Vješala" pjesnika Aloysiusa Bertranda doslovno odzvanja jezom smrti. U prvoj pjesmi "Ondine" vodena vila plovi Pogorelićevom beskrajnom mirnoćom pastelom impresionističkih voda, dok finalni čudak, vilenjak Scarbo, pleše svoju zlobnu fikciju kojoj Pogorelićeva (a i Ravelova) demonska virtuoznost doslovno oduzimaju moć konačnosti.

Između tih dviju stilskih krajnosti, egzaktnoga Bacha i fantazmagoričnog Ravela, upliće se kasni Chopin s Barkarolom u Fis dur op. 60 i jedinstvenim Preludijem u cis-molu op. 45. Pogorelić i Chopin stara i uvijek nova priča! Povijesno znakovita harmonijska, agogička, dinamijska i tehnička inovativna smjelost popularnog Poljaka u trajnom je dosluhu s Pogorelićevom shvaćanjem te glazbe. Nakon brojnih prijepora je li ili nije u okvirima metronoma i dosega tradicijske interpretacije, jasno je (barem meni) da je Pogorelićev Chopin njegov. Uzbudljiv i trajno inspirativan. Njemu i onom "jatu anđela"!

Pa kad smo već kod ove adventske dosjetke, obavijestimo one koji možda ne znaju gdje će to u skoroj budućnosti ovi veseli nebeski letači pratiti našeg Maestra. Prvi klasični glazbenik kojeg je još 1988. UNESCO imenovao svojim ambasadorom dobre volje, humanitarac bez glasne reklame, utemeljitelj nekoliko natjecanja u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama čije ime nosi i glavna nagrada na Manhattan International Music Competition u Carnegie Hallu u New Yorku, ponovno se vraća na Daleki istok, u Kinu, Tajvan i Japan gdje je prošle godine u povijesnoj Nari o njemu japanska mreža NKH snimila dokumentarac. Ovaj put nakon glazbe Mozarta, Schumanna i Liszta na turneji će svirati Chopina. A stari kontinent, dakako i drugi, mogu slušati nosač zvuka nakladničke kuće Sony Classical iz 2019. sa sonatama Beethovena i Rahmanjinova.