Rave i techno držao me cijelu drugu polovicu devedesetih i nešto sitno nakon toga. Poklekla sam nakon 2002. i one kišne Valkane u Istri kada sam se sva blatnjava do vrata dočepala partyja nasred nekakve ledine zajedno s ostalim partijanerima koje ništa nije moglo spriječiti da provedu noć uz nama tada najbolju glazbu na svijetu.
Stala sam ispred ulaza, izgledala kao da sam izašla iz septičke jame, a onda je netko rekao da se party prekida jer je oprema doslovce potonula u lokve koje su se stvarale na stageu. Cijela priča se preselila u Fort Bourgignon, ali nije mi se više dalo tražiti prijevoz, posebno ne u jedan ujutro.
Navika iz Londona
Nakon što godinama partijate i tolerirate sve što vam se sviđa i ne sviđa samo zato jer vam je stalo otići na neki dobar rave i beskonačno plesati satima, dođe trenutak kada vam je pun kufer da vas netko uvijek pretresa na ulazu, vremenske prognoze koja se uroti protiv vas baš svaki put kada vam to uopće ne treba, neiživljenih klinaca koji nemaju pojma što je rave i nikad nisu čuli za face poput Laurenta Garniera, Westbama ili Jaydeea nego im je rave samo još jedan izgovor za izlazak, neumornih bezveznjaka koji stalno žicaju “dvije kune i cigaretu”...
Vraćala sam se prema cesti i prisjetila se sredine devedesetih i kako mi je Marusha na walkmanu uljepšavala dane u Zadru u kojem su tih ratnih dana ljudi nalazili utjehu u Santa Barbari. Dok su svi pričali o tome kako spasiti Eden, ja sam vrtjela radiostanice i tražila neku muziku koja mi odgovara. Nedugo prije toga sam se vratila iz Londona gdje sam živjela neko vrijeme i nedostajali su mi cjelonoćni partyji nakon kojih smo u sedam ujutro išli u nekakav fast food koji je držao Gary Glitter. Bila je fora nakon dobrog beata koji slušaš cijelu noć otići u bar nekog glam pop pjevača u kojem smo se manje-više sami služili za šankom.
I tako, dok sam čačkala po radiju u Zadru, naletim na “Somewhere over the rainbow” od Marushe, javim prijateljici da sam uspjela nešto snimiti na kasetu i onda skužimo da nam je ime Marusha užasno smiješno, ali i da žena ima super briju. Malo po malo stvorila se neka solidna grupica nas koji smo počeli otkrivati rave, techno, Mayday...
Došlo je i vrijeme u kojem smo počeli razmišljati da odemo na neki party. Svi su se organizirali u Zagrebu, a nas je najviše privukao Future Shock. Potegnuli smo do Zagreba, a autocesta nije bila ni u planovima, tako da smo upoznali i slavnu “janjeću cestu”.
Lude odjevne kombinacije
Mjesto događanja: Velesajam. Broj ljudi: milijun (dobro, ne baš milijun, ali 10.000 do 12.000 sigurno). Raspoloženje: čista poezija.
Ekipa obučena u najluđe kombinacije, krzno, koža, florescentne majice i dodaci, žviždaljke u ustima, sve nam je to bilo toliko dobro da nam nije čak ni smetala ta neopisiva gužva i užarena temperatura u hangaru u kojem sam se oznojila iste sekunde kada sam nogom kročila unutra.
Klinci nisu imali pojma
Tada sam prvi put vidjela lasere, one zelene koji su kružili preko cijele prostorije. Ekipa sjajna, svatko pleše u svom filmu i nikoga ne zanima što rade ostali. Stopili smo se s masom, a u jednom trenutku više nisam ni znala gdje su nestali moji prijatelji. Iskreno, nije me bilo ni briga jer je ionako bio dogovor da se u zoru svi nađemo na parkingu i dok se svi ne okupimo, nema vraćanja u Zadar. Kao u ratnim filmovima, ne ostavljamo ranjene iza sebe.
Hvatala me žeđ, što od znojenja, što od vrućine, što od plesanja. Nakon dva sata više nisam išla ni po vodu jer sam morala stalno ići na WC, a bogami, nisam došla na rave party da bih visjela na WC-u. Raveri su oduvijek bili takvi, neopterećeni formom, kome se pleše, taj pleše, kome se bulji, taj bulji, a kome se pije, taj pije. Nebitno da li te netko gleda ili komentira što radiš. Ma, kao da je netko komentirao druge, nismo se time zamarali. To bi bilo gubljenje vremena.
Zora nakon Future Shocka i povratak svakodnevnom životu bila je prava uživancija. Držala nas je vibra, toliko moćna da je trajala mjesecima.
Tražili smo gdje ima još partyja, kada se organiziraju, jer smo otkrivali nove DJ-eve, nove stvari i htjeli smo plesati. Kad god smo mogli, zaletjeli bismo se na neki rave party, makar u neke opskurne klubove koji su mislili da su organizirali rave party, ali bilo je to daleko od brije pravog ravea. Ali, nije baš bilo nekog izbora pa smo odlazili i na takva mjesta. Iako, nije to bilo to. Počeli su dolaziti neki klinci koji ni sami nisu znali gdje su i potpuno oskrnavili pojam ravea. Čuli su da na partyjima ima svega i zato su dolazili, ne zbog glazbe, ne zbog vibre, ne zbog poezije ravea. Stara ekipa više nije htjela dolaziti, ali ja nisam htjela odustati zbog neke balavurdije.
Možda bi bilo bolje da jesam jer je u međuvremenu došla nova ekipa koja je organizirala partyje, više nije bilo one famozne ekipe okupljene u Top DJ Magu. Zadnji Future Shock na kojem sam bila okupio je nekoliko stotina ljudi, bijedno u usporedbi s onim slavnim vremenima kada smo se slijevali ispred Velesajma. Bila sam ljubomorna dok sam slušala i čitala o velikim partyjima po Njemačkoj i Engleskoj. O Love Paradeu. Ni tamo nisam bila, a očito da je ovaj bio zadnji. I da nije, bi li imalo smisla otići negdje gdje dolazi svatko tko mu padne na pamet samo zato jer tamo dolazi puno ljudi.
Propala i zadnja šansa
Zadnju šansu sam vidjela u Valkani, ali me zeznula kiša. Dok su ostali otišli “čekićati” u Fort Bourgignon, ja sam nazvala dvije frendice u Puli i otišla s njima u neki klub gdje se puštala “kuruza”. Bilo mi je sasvim svejedno što svira. Shakira, Kylie Minogue, Sophie Ellis Bextor, Missy Elliott, Pink, Nelly... Prešaltala sam se te noći na drugi “đir”, a onda su mi kao nekad Marusha face postali Freemasons, Deep Dish, David Morales, Chemical Brothersi. A i Gary Glitter je završio u zatvoru zbog pedofilije. Od ravea mi nije ostalo ni “r”. Vidimo se kad dođe Lady Gaga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....