Reporter Nedjeljnog razgovarao je s bivšim liderom The Walkaboutsa, koji s bendom The Strange na 'Ljetu u MSU' promovira drugi album 'Echo Chamber'

Niti s jednim inozemnim glazbenikom nemam tako dugu povijest druženja kao s Chrisom Eckmanom, nekoć liderom The Walkaboutsa iz Seattlea, benda koji se nikada nije moglo pojmiti kao grunge-rock sastav, ali ga se i danas smatra jednim od pionira americane. Poznanstvo pa i prijateljstvo s Chrisom, na neki način i suradnja jer sam tijekom druge polovice 90-ih u Zagrebu organizirao koncerte Chrisa & Carle, ubrzo i The Walkaboutsa, traje još od proljeća 1993. godine. Tada se nekolicina nas iz Zagreba, uključivši i kolegu i prijatelja Dražena Valentića, zaputila u Graz, ako se ne varam u klub Teatro, na koncert The Walkaboutsa i intervju s bendom za Heroinu Novu.

“Pa gdje ste tako dugo? Uplašili smo se da vam se nešto nije dogodilo po putu ili da niste uspjeli prijeći granicu”, bilo je prvo što nam je draga i osjećajna Carla Torgerson, tada pjevačica i gitaristica The Walkaboutsa i Chrisova životna družica, rekla nakon što smo s nekih sat vremena kašnjenja stigli u klub. Razgalila nas je njezina iskrena i topla reakcija jer do tada se nismo ni poznavali, a zabrinula se za nas kao da smo dugogodišnji prijatelji, što smo poslije, nakon niza koncerata po Hrvatskoj i Sloveniji, i postali.

Bilo je u tim druženjima i anegdota poput one kad smo Carlina mlađa sestra Laura i ja - nacvrcani i high, mladi i možda zagledani jedno u drugo ili barem ja u nju, očaran njezinom valovitom kosom boje kestena, širokim osmijehom i levisicama 501 koje su joj stajale kao salivene - izgubili ključ od tour autobusa. Ništa strašno jer to je bio tek jedan od ključeva, no iznenadilo me da se Chris tog detalja i danas sjeća jer iza njega je više od trideset godina turneja diljem Europe i Amerike, pa i afričkih putešestvija iz kojih je nastala i diskografska kuća Glitterbeat koju posljednjih nekoliko godina vodi, usporedo s poslom gitarista, pjevača i koautora u hrvatskoj rock-grupi The Strange i sastavu Dirtmusic, koji ima s Hugom Raceom, nekoć članom Caveovih The Bad Seedsa. Rođen je u Virginiji 1960. godine, ali su se njegovi preselili u Seattle kad mu je bilo šest godina, tako da je odrastao u tom gradu.

Svu lovu trošio je na ploče

“Nisam posve njemačkih korijena kako bi se dalo zaključiti iz mog prezimena jer moji su preci u Ameriku još tijekom 19. stoljeća došli odasvud, pa sam poput psa mješanca. S mamine strane su Nijemci, Škoti i Irci, a s tatine Englezi i Nijemci, ali moji roditelji su treća generacija Amerikanaca”, priča mi Chris u buregdžinici u Zapruđu. Da mi je netko kasnih 80-ih rekao da ću Chrisa pokupiti u “vježbaonici” za bendove u garaži “Super Andrije” u Sigetu, ne bih mu vjerovao jer Zagreb i Seattle tada su bili ne samo tisućama milja, nego i glazbeno jako udaljeni gradovi. Seattle je postao epicentar grunge-rock eksplozije, početkom 90-ih i najvažniji glazbeni grad na svijetu, a Zagreb tonuo u mrak i krv ratnog ludila. Ipak, sličnosti iz 70-ih i 80-ih su postojale.

“Gotovo da bi se moglo postaviti pitanje čije smo sve koncerte tijekom 70-ih u Seattleu propustili. Dolazile su srednjostrujaške, arenaške rock-zvijezde poput Aerosmitha, ZZ Topa ili Teda Nugenta, ali o punk bendovima iz New Yorka i kluba CBGB mogao sam tek čitati ili slušati njihove albume jer oni nisu mogli nastupati u Seattleu. Stanje se popravilo 1979. godine otvaranjem kluba Showbox, svojevrsne plesne dvorane koje su preuzeli mladi pankeri da bi tamo organizirali koncerte Gang Of Four, Madnessa, Specialsa, The Clasha i, naravno, američkih poput Ramonesa, X, Germsa i drugih.

No od 1983. do postanka grungea opet smo imali vremensku rupu od četiri-pet godina tijekom koje su nama zanimljivi izvođači zaobilazili Seattle. U tom periodu osnivaju se The Walkabouts, Green River, Young Fresh Fellows, Melvins. To je zametak grungea”, prisjeća se Chris.

Naravno, rock’n’roll ga je drmnuo i prije pojave punka, ali kasnih 70-ih na drugačiji način nego početkom te dekade. “Gotovo svu lovu koju sam kao klinac dobivao od roditelja trošio sam na ploče. The Beatles, The Doors i CSN&Y su me zakačili kad sam imao desetak godina, ali opsjednut glazbom postao sam kroz punk, kad sam 1978. godine vidio uživo Patti Smith i Iggyja Popa.

Tada je u meni počela sazrijevati ideja da se bavim glazbom pa sam u to doba počeo svirati gitaru jer nas je punk demokratski ohrabrio na to, bez obzira na sviračko znanje, a i frustriralo me sviranje obrada Claptona i sličnih izvođača po cover-bendovima, za što ionako tada nisam bio dovoljno tehnički potkovan. Tako sam punk u višim razredima srednje škole svirao s dva mlađa brata, ali ni na fakultetu nisam percipirao glazbu kao životni poziv”.

Stoga je kao student filozofije radio na ribarskim brodovima, a kad se zarolao grunge, debelo prije pojave interneta, priča o Chrisu kao ribaru koji po olujnim valovima Sjevernog Pacifika izvlači mreže spadala je u grunge imaginarij nalik onome o ogromnom Tadu (Doyleu) s kojim sam se također upoznao jednog zgodom u Grazu. Naime, o Doyleu su kružile priče da je manijak s motornom pilom iz šumske zabiti nalik onima iz Twin Peaksa, premda je u Seattleu honorarno držao lekcije iz sviranja glasovira.

“Drugačija je ekonomija u Americi nego ovdje. Nema tamo besplatnog studiranja pa sam morao dodatno zarađivati, barem preko ljeta kako bih platio fakultet, a zarada na tim zaista velikim ribarskim brodovima bila je jako dobra. Brodovi na kojima sam radio, zapravo, nisu ni lovili bakalar i losos nego ga otkupljivali i prekrcavali iz manjih ribarskih brodica te na pučini odmah čistili, obrađivali i zamrzavali. Unatoč tome i tada sam volio jesti ribu, a i dopadalo mi se boraviti na takvim prostranstvima. Jedno sam vrijeme živio i na Aljasci, a na tom brodu sam bio čudak s walkmanom na ušima i punk mjuzom”, osvrće se Chris.

Seattle kao inspiracija

No iz toga je ipak proizašao jedan važan utjecaj na kasniju glazbu The Walkaboutsa, čiji su članovi u početku svaka tri-četiri tjedna svirali nešto drugo. “Bili smo na tragu Talking Headsa, pa glumili Gang Of Four, a moglo bi se reći i da smo zvučali i poput eha grupe Echo & The Bunnymen. Ali da, ta silna priroda potaknula me da i ja, glazbeno i pjesnički, počnem tražiti inspiraciju u prostranstvima oko Seattlea, a ne u odjecima Londona ili New Yorka. Rekao bih da su The Walkabouts bili ‘najviše Seattle’ bend, iako smo u doba grunge eksplozije bili bitno drugačiji od većine tamošnjih bendova”, pojašnjava Chris.

I dok sam na koncertu The Walkaboutsa u Grazu 1993. smireno uživao u nježnijim melodijama, tri godine ranije sam se u klubu Teatro polugol bacao na pozornicu da bi na njoj ležao dok je Mark Arm famoznu wah-wah pedalu držao na mojim prsima i nogom je mahnito stiskao. Mudhoney, izgledalo je tako 1989. godine kad smo kaparili Nirvanu za 600 maraka za koncert u Zagreb koji se nažalost nije dogodio, trebali su biti veći i od Cobainova trija pa tako i od Soundgardena, Alice In Chains, Screaming Trees ili Pearl Jama koji se još nisu ni formirali, premda je dio njihovih članova, kao i Mudhoneyja, podrijetlo vukao iz Green Rivera, odnosno iz benda Mother Love Bone.

“I mi u Seattleu također smo smatrali da će Mudhoney biti veći od Nirvane, Soundgardena i drugih iz Seattlea. Naime, za nas je grunge eksplodirao kad su Mudhoney nastupili u Berlinu na Independence Days, a ne kad je Nirvana izbacila singl ‘Smells Like Teen Spirit’ i album ‘Nevermind’. Mudhoney su najbrže napredovali i počeli nastupati diljem SAD-a, zahvaljujući i Sonic Youthu koji ih je pozvao na svoju turneju, ali imam negdje doma i plakat iz 1989. godine za jedan koncert na kojem su The Walkabouts bili iznad Mudhoney i svirali nakon njih”, kaže Chris.

Nikada “nije požalio što nije s The Walkaboutsima uskočio u grunge-vlak” jer njegov bend “glazbeno zaista nije imao veze s grungeom”, osim Seattlea koji je funkcionirao bitno drugačije od Los Angelesa ili New Yorka. “Scena je bila nekompetitivna i bez zavisti. Shvaćali smo da imamo male i slabe klubove, da smo van ruta turneja i da Seattle nije veliki grad pa smo se držali zajedno i pomagali jedni drugima. Moglo je zbog te zabačenosti Seattlea biti i drugačije pa da jedni drugima režemo grkljane u nastojanju da uspijemo, no svi su bendovi odabrali drugačiji put, a taj je da ne podmeću klipove jedni drugima.

Ta scena je bila toliko beznadna da nije bilo rezona da se previše trudimo ili nadmećemo jedni s drugima. Ako si bio ambiciozniji, onda si već otišao. Mi smo bili ‘slacker generation’ (zabušantska generacija), mladi ljudi kojima se nije odlazilo iz Seattlea, ali smo voljeli svirati iz gušta i bez ikakvog komercijalnog pritiska pa smo pičili po svome”, pojašnjava Chris.

Zato je i tamošnje aktere te scene prenerazilo kad je “Nevermind” Nirvane ušao na 80. mjesto američke liste najprodavanijih albuma i uspinjao ka samome vrhu da bi ga na neko vrijeme okupirao i kasnije dosegao nakladu od 30 milijuna primjeraka u svijetu. Nitko na to nije bio spreman, no poslije je mnogima postalo jasno zašto se to dogodilo, ali i zašto su neki ljudi umrli ili se ubili; Andrew Wood iz Mother Love Bone, Kurt Cobain iz Nirvane, Layne Staley iz Alice In Chains, nedavno Chris Cornell iz Soundgardena i drugi. U svemu tome čudno je i da su The Walkabouts, koji su zvučali tako američki, a može ih se nazvati i jednim od kumova americane, postali popularniji u Europi nego u Americi. .

Ipak, razlog njegovu preseljenju u Ljubljanu nije bio relativno veći uspjeh The Walkaboutsa u Europi u odnosu na Ameriku, nego ljubav. “Stalno sam putovao i to mi nije bio problem zbog kojeg bih preselio u Europu, sve dok se nije dogodila ljubav s Andom, mojom sadašnjom suprugom. Ljubljana je u Europi zabačena gotovo poput Seattlea u Americi i još manji grad, no po Europi se lako putuje i ništa nije jako udaljeno pa ni Berlin, Beč, München, Frankfurt ili Amsterdam”, kaže Chris koji je od američkog glazbenika i europskog producenta postao suradnik The Bambi Molestersa, a kroz The Strange i ugledni član hrvatske glazbene scene. Još sam koncem 90-ih smatrao da bi Chris i Dalibor mogli lako naći zajednički jezik.

World music etiketa

“Poslao si mi jedan album The Bambi Molestersa, prije ‘Sonic Bulletsa’ na kojem sam kasnije odsvirao i otpjevao jednu pjesmu, te nas međusobno spojio. Jako mi se dopalo kad sam čuo što i kako sviraju te koliko su The Bambi Molesters drugačiji i otvoreniji, filmičniji i ukusniji, elegantniji i širi od većine surf-rock i garage-rock bendova. Ta širina me osvojila, kao i njihove melodije kojima često dominiraju molovi, a ne durovi. Bilo je u njihovoj glazbi i noir i gothic elemenata koje jako volim pa mi se snimanje s njima činilo posve prirodnim, a iz toga je onda nastao i The Strange. Krenulo je s jednom pjesmom, kao na ‘Sonic Bullets’, no ubrzo se stvorio cijeli set skladbi i logična potreba i želja da formiramo zajednički bend pod drugim imenom, The Strange.

Za ‘Nights Of Forgotten Films’ pjesme su navirale iz nas i sve se činilo lako, no ‘Echo Chamber’ je bio problematičan. Ne samo zbog jako dugačke pauze između ta dva albuma, nego i zbog orkestracija, miksanja i produkcije, a potom i personalnih izmjena koje su uslijedile uoči objave izdanja. Jako mi se dopao novi pravac koji je Dalibor glazbeno odredio, više na tragu 60-ih i 70-ih kantautora poput Scotta Walkera, a što je nekoć bila sjajno orkestrirana pop-glazba”, navodi Chris čiji su The Walkabouts izvodili pjesme koje je samostalno pisao i skladao. U The Strange se bavi stihovima, a glazba nije samo njegova nego je stvara zajedno s Daliborom Pavičićem ili slijedi njegove zamisli. Dinko, Lada i Hrvoje napustili su The Strange, a time je došlo i do rasformiranja The Bambi Molestersa.

“U takvoj situaciji logično je bilo da probamo s ostalim članovima riječkog americana benda My Buddy Moose jer je njihov gitarist i pjevač Luka Benčić već svirao klavijature i pjevao back vokale u The Strangeu. Rekao bih da je druga postava The Strangea nastala prirodno kao i prva jer su se momci iz My Buddy Moose, a s kojima smo i Dalibor i ja imali i iskustvo produciranja njihovih albuma, brzo i odlično uklopili. Nadam se da će treći album puno brže izaći nego ‘Echo Chamber’ u odnosu na ‘Night of Forgotten Films’ jer već sada imamo neke ideje.

Postava nam se čini uigrana i voljna stvarati nove pjesme, a ni ja nisam više ‘opterećen’ The Walkaboutsima, kao ni Dalibor The Bambi Molestersima”, veli Chris. Za tako staloženog čovjeka njegov duh je prilično nemiran, a iz toga i dugogodišnje suradnje s njemačkom kućom Glitterhouse nastao je Glitterbeat, ubrzo od strane WOMAD-a dvije godine proglašen najboljom world music diskografskom kućom na svijetu. Zanima me zašto za nju nije objavio “Echo Chamber” The Strangea.

“The Strange su za Europu već imali ugovor s Glitterhouseom unutar kojeg je pokrenut Glitterbeat, sad već neko vrijeme samostalna tvrtka. Vidjet ćemo što će biti s trećim albumom. Gušt mi je producirati i objavljivati albume glazbenika koji mi se sviđaju, a iako je Glitterbeat trebao biti poslić sa strane, prerastao je u stalni angažman, što u ovim čudnim vremenima postaje i The Strange, bend za koji smo očito odabrali pravo ime”, zaključuje Chris.