NAJBOLJA KONCERTNA ZABAVA KOJU MOŽETE DOBITI

ROBBIE WILLIAMS, NAJVEĆI ZABAVLJAČ NAŠEG VREMENA Piše Aleksandar Dragaš

Odjavna ‘Angels’ bio je jedan od najljepših trenutaka kojima sam prisustvovao otkako pratim koncerte

Posljednji je put Robbie Williams na solo turneji bio 2006. godine. U tih sedam godina, pa čak i deset, objavio je nisku albuma koji, unatoč solidnoj prodaji, nisu bitnije pridonijeli njegovoj karijeri. Naprotiv, njegova popularnost nešto je i pala, a status Kralja popa postao ugrožen. Nakon neočekivanog reuniona Take Thata koji je rezultirao solidnim povratničkim albumom “Progress” i prošlogodišnjeg solističkog “Take The Crown” Robbie je na istoimenoj turneji nakanio vratiti krunu, odnosno potvrditi da njegov tron ipak nije ozbiljnije uzdrman. Lako za reći, ali teško za ostvariti, no nakon spektakularnog koncerta 40.000 ljudi na zagrebačkom Maksimiru bilo je voljno priznati kako, barem što se Europe tiče, Robbiejev status doista nije upitan . Dapače, on je opet na vrhu, barem kad je posrijedi svijet pop glazbe. On doista jest Kralj popa pa lijepo molim da se taj atribut više nikada ne veže uz ime pokojnog Michaela Jacksona.

Baštinik dobre tradije

Robbiejeva misija naizgled je jednostavna. On ne želi ništa više, ali ni manje od toga da maksimalno zabavi svoju publiku. Mnogi to žele, no njegov način prilično je jedinstven. Barem u svijetu današnje pop glazbe i konstelaciji njezinih zvijezda. Iako su njegovi koncerti pomno režirani, konačan dojam je drukčiji. Umjesto do perfekcije izvježbane koreografije i dramaturgije kakvoj su podlegle mnoge druge pop zvijezde, njegov nastup je punokrvan koncert kakvog se ne bi posramili ni veliki rock bendovi. U tom pogledu on je baštinik najbolje tradicije britanske pop i rock glazbe, odnosno nastupa kakvog bi danas možda priredili Queen, Beatlesi ili Oasis čije je “We Will Rock You”, “Yesterday” i “Wonderwall” otpjevao a capella, bez benda, ali uz svesrdnu pomoć publike, te u konačnici najveći pop zabavljač današnjice kao što je to Elton John bio sredinom 70-ih. Premda pop zvijezda, Robbie je zapravo “veći roker” od mnogih rock izvođača. Uvodna, bombastična “Let Me Entertain You”, akustični set s pjesmama “Millenium”, “Beter Man” i “Sexed Up” te “Come Undone” bile su najsnažniji argumenti za tu tezu.

Njegov bend, zahvaljujući vlastitoj kapacitiranosti, ali i Robbiejevoj karizmatičnosti i sposobnosti da se učas snađe u raznim glazbenim stilovima, lako klizi iz popa u rock’n’soul, disco kao u “Hot Fudge” i dance-rock kao u “Rock DJ”, pa i bigbendovski jazz kao u “Minnie The Moocher” Caba Callowaya. S druge strane, “Feel” je pravi dragulj pop glazbe, kao i odjavna “Angels” koju je publika svim srcem i plućima otpjevala od početka do kraja. Bio je to jedan od najljepših trenutaka kojima sam prisustvovao otkako pratim koncerte, a ima tome gotovo tri i pol desetljeća. Kolektivni orgazam i veličanstvena primopredaja energije između izvođača i publike. Trenutak za vječno pamćenje.

Usto, njegov nastup začinjen je i kabaretskim i stand-up comedy finesama, obiljem engleskog humora, autoironije i ispovijedanja kroz dobro poznate hitove poput prekrasne baroque-pop skladbe “Me And My Monkey” te briljantne konferanse. Umjesto da ih ostavi za “psihijatrijski kauč”, kako to zgodno u recenziji koncerta na Wembleyju zapaža kolegica iz Guardiana, Robbie svoje mane, poroke i probleme čini javnima, ne srameći se priznati ih pred stadionskim auditorijem. I baš ga ta iskrenost i osobnost u komunikaciji s publikom čini posebnim. Iako je Kralj popa i vrhunski zabavljač, Robbie ostavlja dojam da je jedan od nas. Kit iz kvartovskog birca, kompić sa šanka, faca s placa. Uvijek dobro raspoložen i spreman na zbijanje šala. Praktički neiskvaren elvisovskom slavom koja ga diljem Europe i onog dijela svijeta u koji ne spada Amerika prati već petnaestak godina. On je, kako sam kaže, “okie dokie, stokey blokey on cokie”. Izdanak “lad kulture” 90-ih. Tip koji je mogao završiti kao šanker u pubu koji je u Stoke-on-Trentu vodio njegov stari ili u najboljem slučaju nogometaš trećeligaša da nije svoju osobnost pretočio u megapopularnost.

Kult ličnosti

Iako bi sve te kipove vlastitog lika neki mogli percipirati kao bolesnu ambiciju gradnje kulta ličnosti, Robbiejev šarm i jednostavnost te zabavnost kojoj u svijetu pop glazbe i dalje nema premca na koncu ostavljaju posve drukčiji dojam. Robbie je sve samo ne umišljen, a način na koji je iz publike izvukao jednu Maju da bi je “odveo u krevet” na pozornici ili pri kraju nastupa jednu majku s kćerkicom koje je tetošio poput netom pronađenih hrvatskih rođakinja prave su lekcije na temu komuniciranja s publikom koja mu jede iz ruke. Da, sve su to manje ili više dobro poznati trikovi iz arsenala pop spektakala, ali način na koji ih Robbie izvodi toliko su simpatični i prirodni, toliko zdravi i normalni da smo spremni “popušiti” te fore. Kao i izjavu na hrvatskom “ja imam veliki kurac” koja je izavala slave smijeha, uključivši i Robbiejevo priznanje da spomenuta izjava, koju mu je “podvalio” recepcionar hotela u kojem je odsjeo, nema veze s istinom. Takve “psine” pop zvijezde ne rade, ali čini ih Robbie. Šarmantno i nonšalantno.

Novi James Bond?

OK, njegov ego je veći od gigantskog videozida s njegovim likom i gargantuovskim bistama koje se voze po pozornici na čiji se pod s njezinog vrha spustio po sajli u stilu Jamesa Bonda. Kardinalna je greška što ga nitko nije angažirao za tu filmsku ulogu jer baš poput agenta 007 svu tu samouvjerenost, pa i dozu poslovične britanske arogancije, utemeljene u superiornosti njezine pop kulture, spremni smo mu oprostiti zbog sprdanja s vlastitim likom i djelom, godinama i kilažom zbog kojih je nakon “guzotresa” u stilu Beyonce zaključio da je prestar “za to sranje”. Nema fejka, nema fejsliftinga, botoksiranja i liposukcije. On je tek Robbie “jebeni” Williams i tu je samo da nas zabavi. Kiši i vjetru unatoč koje zbog dobre zabave nismo ni zamijetili. On nije veliki pjevač, definitivno po tom pitanju nije Elvis pa ni blizu njega, ali je najveći zabavljač našeg doba koji pjesmu “Sin, Sin Sin” najavljuje iskanjem “amena” od “svih grešnika na stadionu”. Bogu hvala, Maksimirom se u tom trenu dobro zaorilo pa tko jebe “prijestolnicu grijeha” Las Vegas u kojoj je trebao postati carem da su Ameri pali na njegov šarm.

Na koncu nas je neopisivom lakoćom do te mjere kupio da smo svi zdušno navijali za njega i njegov naum da vrati krunu najvećeg pop zabavljača izvan Amerike u kojoj nije uspio - ne zbog svoje nego zbog greške suvremenog američkog “star sistema”. Podsjetiše me te njegove biste na kip Angusa Younga i spreman sam za svakim šankom posvađati se na pas mater s bilo kime tko nije spreman uvidjeti da je Robbie u svijetu pop glazbe isto što i AC/DC u svijetu rocka. Ponajbolja i ponajveća koncertna zabava koju možete kupiti za svoj novac. Nisu mu sve pjesme jednako kvalitetne, imao je i uspona i padova, ali kad je posrijedi koncert teško je prisustvovati nečem zabavnijem od Robbiejevog ili koncerta AC/DC. Razlika je samo u tome što je on pop star, a oni rock velikani, ali i i Robbie, baš poput AC/DC, Stonesa i Springsteena, ostavlja dojam da je jedan čovjek od krvi i mesa, momak kojem se posrećilo, šljaker sklon porocima, a ne nedodirljivi bog i umišljena veličina iz galaksije pop i rock zvijezda koje su zaboravile kako su nastale. A nastale su samo i jedino zbog naše volje da im damo šansu da nas zabave.

Gesta zvijezde

Mnogi na to, kad postanu slavni, zaborave, ali ne i Robbie koji je galantno pružio priliku jednom od svojih mlađih takmaca, Ollyju Mursu koji igra ulogu britanskog Bruna Marsa, da se predstavi stotinama tisuća ljudi na turneji “Take The Crown”. Olly vjerojatno nikada neće postati Robbie, ali i ta gesta govori kako nije zaboravio da je i on jednom bio klinac željan slave i popularnosti koje ga, ma što vam drugi govorili o tome, očito nisu iskvarile.

On je fakat tip s kojim bih volio popiti koje pivo, a taj poriv pop zvijezde obično u meni ne izazivaju. Dapače, glazbena nedjela većine njih tjeraju me na povraćanje. I zato, kume, kruna je tvoja. Još će dugo proći da ti je netko otme i pusti Ameriku. Radije se vrati na maksimirsku travu s koje si zaogrnut hrvatskom zastavom poslao posve drugačiju poruku, zvuk i sliku od onih koje je s te iste trave svojedobno odaslao Thompson.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:51