ROBERT PLANT Kreativnost jednog od najmoćnijih i najizražajnijih rock pjevača svih vremena plamti i danas

Robert Plant (69) tijekom 21. stoljeća ne zna za promašaj. Osim u jednom slučaju, a taj nema veze s njegovim solo albumima nego s nesklonošću obnovi Led Zeppelina, izuzev prigoda poput nastupa u londonskoj O2 Areni 2007. godine u spomen na Ahmeta Erteguna, suosnivača Atlantic Recordsa s kojim je taj bend imao iznimno plodnu suradnju.

Naime, što god i kako god Plant snimio, s pratećim sastavima Strange Sensation ili The Sensational Space Shifters te biranim suradnicima poput koproducenta i koautora skladbi Justina Adamsa pa s Alison Krauss s kojom je imao krasan album dueta "Raising Sand" (2007) te s Chrissie Hynde kao gošće na novom albumu, to ipak ne izaziva interes poput glasina o dugoročnijoj obnovi i potencijalnoj turneji Led Zeppelina.

Nepravedno je to spram Planta jer njegovi solistički albumi daleko su smisleniji od krčmljenja stare slave po špranci Queen + Paul Rodgers, povratka Gilmoura u Pompeje ili nedavne tezge zvane The Dire Straits Experience te još besmislenijih "tribute" tezgaroša koji su preplavili Hrvatsku. Žalosno je i što su njegova dva jaka solistička nastupa - u Splitu na Prokurativama prije deset godina i u ljeto prošle godine u pulskoj Areni - prizvala bitno manje ljudi od sjajnih koncerata s Pageom u zagrebačkom Domu sportova.

No tako je kako je, čak i ako se na "Carry Fire" u razmaku od samo nekoliko pomno osmišljenih, aranžiranih i izvedenih pjesama nalazi arapskim ornamentima premrežena naslovna skladba te obrada stare rockabilly pjesme "Bluebirds Over The Mountain" Ersela Hickeya u kojoj gostuje i spomenuta liderica Pretendersa. Uvodna "The May Queen", pak, zvuči poput uranjanja u mistiku folka, a odjavna "Heaven Sent" rezonira više na tragu hibrida gothic i surf nego blues i hard rocka. Mogao ju je komotno otpjevati i Mark Lanegan, a kako me u jednom davnom intervjuu iznenadio time koliko cijeni Hüsker Dü, jer od "rock dinosaura" nije se očekivalo da se zanima za američki underground s ruba hardcore punka, tako je grunge bio nezamisliv bez njegovog utjecaja u čemu je najdalje otišao nažalost pokojni Chris Cornell.

Usto, od eminentnih anglo-američkih rock glazbenika promovirao je afrički ogranak onoga što i danas nes(p)pretno nazivamo world musicom gotovo koliko i svojedobno David Byrne, Ry Cooder i Peter Gabriel ili u posljednje vrijeme Damon Albarn te kroz label Glitterbeat njezin suosnivač Chris Eckman iz The Walkaboutsa i The Strangea. Sve se to prelama na "Carry Fire", a čujno je i zbog čega je Plantov glavni suradnik Justin Adams bio nezaobilazan i u lansiranju internacionalne karijere Tinariwena.

Zamjetna je i ostavština engleskog folka s kojim se Plant bavio prije, za vrijeme i poslije Led Zeppelina, bluesa kojem je odavno sklon, americane s kojom koketira posljednjih petnaestak godina, psihodeličnih elektronskih tekstura i rocka kao temelja njegovih intrigantnih glazbenih putešestvija. Nepoderiva ikona rocka, i to u glazbi s raznih strana svijeta, posljednjih petnaest godina blista kao i u zlatno doba Led Zeppelina.