KONCERT U LISINSKOM

S DIRIGENTOM SVJETSKE KARIJERE NEMA ŠALE Dmitrij Kitajenko oduševio publiku, klimaks katkad postiže sa samo dva prsta u zraku

Dmitrij Kitajenko
 Tomislav Miletic/PIXSELL

S Dmitrijem Kitajenkom (79), ruskim dirigentom zamjetne svjetske karijere, a danas i počasnim savjetnikom Zagrebačke filharmonije, nema šale.

Osobito kada se uhvati u koštac s glazbom golemih zvučnih ploha kako je to učinio 7. i 8. studenog u Lisinskom, izvevši s našim orkestrom skladbe Sergeja Prokofjeva i armenskoga majstora Arama Hačaturjana, što su interpretacije koje će na nosaču zvuka objaviti njemačka izdavačka kuća Oehms Classics, utemeljena 2003. godine. Unatoč opsežnu repertoaru i više od 250 trajnih snimaka, Kitajenko je danas posebno slavljen kao tumač cjelokupnih simfonijskih opusa D. Šostakoviča, S. Prokofjeva, A. Skrjabina, S. Rahmanjinova i P. I. Čajkovskog, skladateljskih perjanica ruske glazbe za čije je interpretacije višestruko nagrađivan.

Kako rekoh, s Kitajenkom nema šale kad bira repertoar velikoga orkestralnog aparata i isto takvih zvučnih senzacija, a svim tim upravlja začudno ekonomičnom gestom manualne tehnike, postižući gdjekad klimaks sa samo dva prsta u zraku! Lijepo je gledati kako taj naočit sjedokosi gospodin vrlo mirno, a očito i vrlo autoritativno dobiva najbolje od orkestra, ovaj put silno zaposlenog u svim sekcijama gudača, puhača i brojnih udaraljki koje su tražile odabrane partiture. Jedino je ostalo u zraku pitanje njihova odabira. Znalo se što se može očekivati od Hačaturjana, najuspješnijeg armenskog autora 20. stoljeća s obzirom na popularnost njegovih tema iz “Maskerade” i “Spartaka”, no zašto su iz obilja Prokofjevljeva opusa odabrane baš “Ljetna noć” suita op.123 i “Skitska suita” op. 20, nije baš jasno.

Oba djela nipošto ne reprezentiraju najboljeg Prokofjeva, osobito prvo, nastalo kao izvedenica iz sjajne opere “Vjenčanje u samostanu”, ali i vrlo daleko od humora i ironije, bitnih autorovih značajki. Možda je prevagnula Kitajenkova želja da pokaže i one skladbe koje izmiču ruskom glazbenom kanonu, za razliku od Hačaturjana, koji je glazbu svoje domovine proslavio upravo “Maskeradom”, a osobito baletom “Spartak”. U zamahu njegovih dekadentnih valcera, nokturna, mazurke, romance (vrlo lijep solo koncertnoga majstora Martina Draušnika) i galopa, drama M. Ljermontova bila bi mnogo siromašnija, kao što su herojski i lirski ulomci izbora iz “Spartaka” posvjedočili vrijednost jedne od najljepših baletnih partitura.

Zagreb nije nikada mogao postaviti ovaj balet na scenu iz notornog razloga - jer nikada nismo imali dovoljno muških plesača za ovaj spektakl!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 01:12