Sjajan koncert za samo jednu ruku

Danas nije dovoljno pobijediti, zaslužiti Zlatnu medalju na samo jednom, makar i prestižnom natjecanju kakvo je svojedobno bilo “Čajkovski” u Moskvi kada je pobjedniku bila izgledna svjetska karijera.

Nije dovoljno, osobito onda kada je u to umiješana i politika jer svaka vlast nekim čudom mora imati “svog” skladatelja, dirigenta i - violinista ili pijanista kojima se voli kititi. Takvih je karijera napretek od Karajana i Matačića do Pogorelića ili friško, venezuelanskog dirigenta Dudamela.

Vedri kraj

No, vremena su se ipak mrvicu promijenila. Boris Berezovski, pobjednik “Čajkovskog” još 1990. godine, nije bio taj čas lansiran u orbitu pohlepnih menadžera koji svaku zvijezdu ogule za desetak godina. Neobično je, bez stanke i pljeska Boris Berezovski nakon nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom i uvijek pouzdanim dirigentom Pavlom Dešpaljem vezao dva dodatka - Preludije Claudea Debussyja: Djevojku lanene kose i Minstrele, srednjovjekovne francuske obješenjake i žonglere, vječno putujuće kazivače poezije. Skladba iz zbirke 24 Preludija Claudea Debussyja bila je vedri kraj koncerta Zagrebačke filharmonije iz Plavoga ciklusa. Prije se Berezovski kao gost Filharmonije na koncertu naslovljenom “Veliki Berezovski” iskazao u “Noćima u španjolskim vrtovima” Manuela de Fallae i Koncertu za klavir u D-duru za lijevu ruku Mauricea Ravela.

Prvi dio koncertne večeri ispunila je rijetko izvođena Simfonija u C-duru Georgesa Bizeta. Simfonijsko stvaralaštvo se jedva veže uz Bizetovo ime, ali valjalo je pokušati. Simfonija se uglavnom oslanja na klasicističko naslijeđe Prve bečke škole. No Bizet uvijek zna mjeru odabira i mjeru zanata. Polagani stavak oboi donosi posebnu ulogu, a zahuktali, ali i elegantni finale pravi je izraz francuski parfimiranog temperamenta. Filharmonija i Dešpalj su nastojali cijeli taj mali svijet Bizetovog izleta do simfonije donijeti uvjerljivo u čemu su uglavnom i uspjeli. A slijedio je u pijanističkoj navali na Zagreb posljednja tri tjedna i Berezovski, pijanist međunarodne karijere, vještak koji je zapažen u najranijoj mladosti. Obišao je svijet, ali ga je oprezna Berlinska filharmonija pozvala tek lani.

Pratnjom De Fallinim Noćima u španjolskim vrtovima nešarmatno se stiglo tek do uredno pročitanih nota.

Posveta prijatelju

Gusti slog orkestra je ponekad temperamentnom glasnoćom uspio nadglasati solista koji se držao španjolske dvorske otmjenosti. Berezovski pristupa izvedbi s lakoćom, lijepo oblikovanoga tona, sa smislom za dramatski razvoj djela, vrlo izraženog karaktera, ali ne i prepatetično kako su nas bombardirali politički preferirani sovjetski glazbenici. Osobito je to došlo do izraza u Ravelovu Koncertu za lijevu ruku u D-duru, koncertu koji je skladatelj posvetio prijatelju, pijanistu Paulu Wittgensteinu koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio desnu ruku. Berezovski je s vrlo angažiranim orkestrom u razvedenoj i majstorskoj Ravelovoj orkestraciji uvjerljivo donio sumorni karakter djela. Čini se da se upravo zbog zahtjeva sviranja samo jednom, lijevom rukom, Ravelov Koncert u D-duru izvodi rijetko. Nije tada na odmet pomisliti da ga vješti skladatelji glatko mogu aranžirati za dvije ruke. Djelo je češću izvedbu zaslužilo s manje i vježbačke muke. Nju je Berezovski je maestralno svladao!